Suzana Marić “Nedaj konju suzu na oči”
Ima li nešto što boli jače
nego kada vidiš da konj plače,
kada mu se niz dlaku suza slije
a da on to zaslužio nije?
.
On je stvoren da ti služi
da se s tobom u poslu druži,
al’ batinu drži od konja dalje
ne stvarajte od njih bogalje.
.
Ne lomi to tijelo plemenito!
Ono ti dovozi iz polja žito
ono te vozi prašnjavim drumom
i vuče klade blatnjavom šumom.
.
O, kako su vrele njegove suze
kada mu se u slabine zabodu mamuze,
kada mu uzde zategnu žvale
ne bi li mu novu komandu dale..
.
Al’ konj znade kamo će poći,
znade svojem domu sam doći
ne trebaš bič, niti uzde zategnute
na vagiru štrange nategnute.
.
Daj konju svoje ljubavi
jer on nikada ne zaboravi…
Ne daj konju suzu na oči
i uvijek će ti biti od pomoći.
.
SUZANA MARIĆ
Sonja Kokotović “Zalutala u proljeću”
Usprkos
otiscima godova moje jeseni
u meni izrasli
inat
stršeće, neposlušne travke
u polju poredanih cvjetova
iste boje.
.
Ja sam divlji bršljan
urezan kao
navoj
još od tromosti ljeta,
opstao od zime.
.
Nepovratno
ostajem zalutala u
proljeću
da osedlam
vjetar.
Suzana Marić ” Posvećeno Mati Baloti”
MOJA MATI
Moja mati je bila velika sirota,
tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala.
Sva svoja lita otkidala je od svoga života,
i malo po malo sve je drugim razdavala.
Od vrha do dna su njoj dani bili puni rabote,
noći je živila u strahu i škrbi za druge.
Svako je brime nosila sama od svoje dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge…
Mate Balota – Mijo Mirković
STARICE MOJA
Danas mi se po mislima mota
pjesma koju je napisao Mate Balota
Pa se sjetih, najdraža moja
Da je prazna soba tvoja.
.
Da te nema s nama više
Nit’ kuhinja ne miriše.
Nema tople ruke tvoje
Da miluje lice moje.
.
Da me grli i divani.
Bože, gdje su svi ti dani?
Tuga sada srce mori
Ruka sobu kad otvori.
.
Na zidu je slika tvoja
Pokraj nje je slika moja.
Gledam, mila, tvoje zjene
Zajedno smo – razdvojene.
.
Jer dok mene još žive ima
Ne puštam te zaboravima.
Milan Janković “Krajnja ljepota”
Kad se ledenjaci otope
i oceani se podignu,
a ljudi živjeti će
samo na vrhovima planina,
čak i tada voljet’ ću te.
.
Kad bude zatrovan sav zrak,
a mi postanemo planet koji dahće,
zadnjim dahom moje srce vikat’ će,
volim te!
.
Kad sve što znamo nestane,
a mi putovali kroz ništa
i ići ćemo nigdje,
na samom rubu toga,
moja duša vrištati će,
volim te!
.
Pridružit će nam se kretanje
od svjetla svjetlu,
galaksija galaksiji,
vječna ljubav,
beskonačno zajedno.
Veza koja je totalna,
srce koje je jedno,
koje upija naše biće,
kao dva tijela,
ali samo jedna duša…
.
I naši identiteti neće biti izgubljeni,
već u krajnju ljepotu uklopljeni.
