Mi ne
živimo.

Jedvice
dišemo.

Tu smo…

Ali kao –
da nismo.

Moja
ljubav…

Sigurno
jenjava.

U pepeo
i prah se
pretvara.

Naša idila
postaje…

Prava,
noćna
mora.

Pročitaj cijelu poeziju

Moram sam u sebe uroniti

pronaći put i most

do jedne rasplakane jeseni

koju čuvam

u neizgovorenim riječima

u sjećanju na ukradene

poljupce od kiše

u očekivanju svitanja

Možda previše tuđih rana bolujem

možda ličim na lastu

koja nema gdje da se vrati

možda samo želim

da ispričam

priču koja ima sretan kraj

Pročitaj cijelu poeziju

Nestaješ polako
u sjeni lipe,
sa mirisom perunika
odnosi te vjetar.
+
Kroz moje prste
klizi tvoj lik
dok grčevito
zatvaram dlanove
želeći sačuvati
barem trag prašine.
+
Mjesečina mi noćas
svadbenu haljinu tka
zrakama srebrnim
rasprostire mi je po tijelu
prekrivajući nagost moju.
+
Uzalud… uzalud tkanje srebrno
jer ga trnje bode
jer ga vjetar drapa
u dronjke usamljeničke!
+
O, samoćo! O, čežnjo!
Tako ste mučne,
tako ste gorke
poput užeglog vina
na usnama vrelim!
+
Vrištim u sebi
a tišina me nadvikuje,
odzvanja jekom
oko mene.
+
Gorim… gorim plamom
prikrivenim,
bolom,
koja kola poput lave krvotokom.
+
Perunike su ocvale odavno,
a nijema tišina sa mnom vrišti.

SUZANA MARIĆ,

Pročitaj cijelu poeziju

Hol sa osam hodnika san letača Dedala,

leptir džinovskih krila pesnika Ovidija,

Anri de Tuluz-Lotrek sred pariskog bordela,

čuveni Karavađo – slikar i kavgadžija.

                            .

Đakomo Leopardi, osobenjak i pesnik,

Robert Luis Stivenson prepušten vetrovima,

sanja Fransoa Vijon – poeta i nasilnik –

vrtove narandži za pesmu o dvobojima.

                               .

San sanjara Kolridža, san Kloda Debisija,

kod mističkih obreda muzika u mislima,

otići do Meseca k’o selenit Silvija,

kočijaševa priča konju s ljudskim očima.

     .

Na obali Toskane faun s dvema nimfama,

hodi putem sudbine ovčica lutalica,

u utrobi palate zid oslikan pticama,

sanja Fransoa Rable čorbu od žitarica.

                            .

Vladimir Majakovski gromoglasnih stihova,

polja zlatnog žita i trešanja puna grana,

na ostrvu Sahalin san Antona Čehova,

spektakl iza kulisa – u vrtlogu kan-kana.

                           .

Kormilo od papira san Karla Kolodija,

u utrobi nemani komad žutog sapuna,

predeo prepun Sunca u poljima Albija,

Fernando Pesoa i vožnja prema kraju sna.

                               .

Hod kroz Rathausštrase – Frojd, tumač tuđih snova –

u snu tragičnog Lorke teatarski zidovi,

san Artura Remboa bez belih leptirova,

uz blede pretpostavke nečiji tuđi snovi.

Pročitaj cijelu poeziju

U Noinoj arki

nema mjesta za Nou.

Previše je dvospolan.

Možda kružimo oko svega što postaje prirodno.

Bivam ispunjen realnim vremenom

pomažem svijetu da zaboravi.

Gledam Ništa-

okrenut prema sebi samom.

Istina otpada s mrtvog tijela

salonski revolucionari

poništeni mehaničkim djelovanjem sunca.

Matadori plaču

kroz odraz crnih bikova.

Pokušavam sagraditi piramidu

za sve prostore i lažnu mnogostranost;

daj mi svoj kameni lovor

spomenik pripada tišini.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Držao je do svojeg obraza — kad ga je na toj strani bolio zub.

Čisti zrak nije više pitanje ekologije, već ekonomije.

Umirovljenici su ili na zemlji, ili pod zemljom; a radnici su ili u zemlji, ili izvan zemlje.

Vremenski stroj se pokvario. Sad ćemo svi živjeti u očekivanju boljeg sutra.

Prebijene pare. Jesu li to one koje su zarađene boksom?

.

Iz zbirke aforizama “Prigodni propust”

Pročitaj cijelu poeziju