Milan Janković “Vino mi čini pjesmu”
Tonem svoju tugu
i jadam srce posljednjem piću.
Sjećam se večeri
cvrkutanja u pozadini,
kad nokti na mojim prstima
bili su počupani,
stežući cigle zida
na kojem bili smo naslonjeni. (više…)
Lorena Vojtić “Diverzija”
Davi me,
njegova…
šokantna
novonastala,
posesivnost.
.
Ljubomorna –
demonstracija.
Začetak
strašnog
ludila… (više…)
Milan Janković “O ti prirodo, dužna si mi”
Rođen sam u sutonu stoljeća,
kad sunce, umorno od puta,
tone u horizont zlatni,
a mjesec, stidljiv i srebrnast izlazi.
,
O ti prirodo mudra,
duguješ mi uzdahe drveća,
žubor rasplesanog potoka
i mirise poljskog cvijeća.
,
Duguješ mi šapat vjetra,
koji miluje kose kao lišće,
a ne samo zagrljaj zemlje,
čvrst i gostoljubiv kostima,
koja podupire moje
nesigurne korake.
,
Duguješ mi pjev ptica,
koja odzvanjaju dolinama i planinama.
Duguješ mi zvjezdane noći u tišinama,
kada se svemir otkriva svojim tajnama.
,
O ti prirodo drevna,
duguješ mi svježinu kiše,
koja tuge i brige ispire.
I vrelinu sunca, koje pali nade,
čak i u najmračnijim danima.
,
Duguješ mi spektakl godišnjih doba,
ples lišća u jesenje dane,
obnovu života u proljeće
i tišinu zime ili toplu kišu ljeta.
,
Ali, prije svega,
prirodo si mi dužna,
mogućnost postojanja
u trenutku tvog stvaranja
ovog golemog i tajanstvenog kozmosa,
i biti dio, promatrati njegovu
misteriju i ljepotu.
,
Dakle, prihvaćam prirodo,
ono što mi daje
tvoje stvaralačko oko…
Iako je neprecizan i slab dar,
život, koji može
biti dobar…
Stanka Sršen “Nikad više”
Na obali gdje jednom
mi snove smo snili
kao nasukan brod, sami
more, ja i kamen bili
.
Pogledom punim sjete
gledam val kako
bijelom pjenom
novu mrežu plete
.
A more me zove
i šapće mi tiho, tiše
bilo jednom davno
i nikad, nikad više
