Na početku nenapisane pjesme
postoji boja koju svjetlo zahtijeva.
Sunce ju na svom zlatnom prijestolju skriva
puštajući da noću ne-riječi ju poplave.
,
U otegnutim redovima stihova tajne putuju,
u žamor što ga vještice u snovima šapću.
Boginja, u svom srebrnom ogrtaču budi se,
a zvijezdama tišina se nameće.
,
U ovoj tišini, taj mrak grli,
svaka zvjezdano obojena misao,
isprepliće se za stih jedini
u svom beskrajnom plesu što
može vrtlog osjetila isplesti.
,
I u tišini ovog nenapisanog trenutka,
radost duha svoju beskonačnost deklamira.
Za svaki stih što ga duša složi,
nenapisanoj pjesmi,
kraj predviđajući.

Pročitaj cijelu poeziju

Traži te moje tijelo
Noćas bi plesat htjelo
Samo jedan valcer, ljubavi
.

A tebe nema sada
Dok vani tama vlada
Dođi, sve zaboravi
.

U kutu gitara svira
I pjesma srce dira
Pjesma naše mladosti
.

Noćas budi ti uz mene
Oživimo uspomene
Zaplešimo ples radosti
.

Neka noćas tvoja ruka
Bude oko moga struka
Plešimo noćas mi
.

Prekratka noć je ova
Puna čežnje,puna snova
Zagrli me, za ples zamoli,
.

Nek se naša tijela spoje
ovaj ples je za nas dvoje
prati korak samo moj
.

Ritam laki nek nas vodi
nek se duša oslobodi
zagrljaj me mami tvoj.

Pročitaj cijelu poeziju

Od samo jednog atoma izraste čovjek
od jednog atoma nastane pčela, list cvijet,
malo po malo skupi se svijet.
.

Zašto već u utrobi našoj trujemo dijete,
zašto nam stalno hemijskim oružjem prijete,
zašto se oružje u fabrikama kuje,
zašto se sve manje cvrkut ptica čuje.
Zašto list više isto nije zelen,
niti su više isti košuta i jelen,
sve je manje osa i pčela,
priroda je nevesela…
ni leptiri, ni ptice ni vode bistre, čiste,
sve polako nestaje,
kao da život prestaje.
.

Kako objasniti djeci koja
u budućnost koračaju
kako su izgledale nekada
životinje, biljke, trava,
svakog dana sve više iščezava.
.
Siječemo grane na kojima sjedimo,
ovom Planetu ne vrijedimo,
zemlju su zagadili bolesni umovi
da ništa više ne rađa, jer im je čaša otrova
od nektara slađa.
.

Zato podignimo glas
i čuvajmo makar jedan dio Planete,
jer i ovo malo uništiti nam prijete,
za budućnost, za svako naredno dijete.

Pročitaj cijelu poeziju

Slika: Josip Ergović
.

Možda ću ti doći
kada procvjetaju bagremi
i breze zanjišu svoje snove,
ako dopustiš moje ruke, od bisera kapi
tvojim licem da plove.
.
Možda ću ti doći
kad vjetar me ponese,
kad zalelujaju trave,
kad zamirišu šumarice
i zumbuli nestvarno plave.
.
Možda ću ti doći
ako obećaš
da crtat ćemo opet u dvoje,
dahom dovršiti akvarele
mog suptilnog srca boje.
Stvarat ćemo kolaže
krajobraza koji teče u vječnost
baš kao i mi, naši snovi svi.
.
Možda ću ti doći
ako mi ruke, negdje gore, zagrle tišinu
gluho, bez tvog glasa,
ako kane suza kajanja
što neostvarena je dužina
našeg trajanja.
.

Možda ću ti doći
bez obzira gdje me nebo
vine u visine,
da me još jednom
umire naše govorljive tišine.

Pročitaj cijelu poeziju

Noćas biljke imaju moje oči

Drhte iznutra

Pod tvojim nebom.

            .

U zglobu tišine magla se mresti

A žuta guta belu.

                .

Noćas jesen ulazi u sobu

Zamišljena.

Taj bakarni cirkus boja

Posle kiše.

            .

Noćas od lišća žuta

Ništa

Ništa

Nije tiše.

Pročitaj cijelu poeziju

Tamo daleko na kraju duge

april se umorno smiješi

ulicama južnih gradova.

Vrijeme je modnih revija

i velikih rasprodaja

na kojima se mogu

u pola cijene kupiti

iznošene i iskrpljene

priče iz djevojačkih soba.

Ne prodajem nasmiješenog psa

ja sam tu sasvim slučajno

prepuštajući slavu drugima

u sjenci stare lipe družim se sa oblacima

i nedam da me slome

varljiva sjećanja na neke tople kiše

teško ljeto i dobre tamburaše.

Bilo je to tako davno

kad sam zadržavajući dah

tražio riječi za ovu pjesmu

kojoj sam naredio da te voli.

Ne znam gdje si tada bila

sa kog si prozora

bacala grešne misli

na kom si jastuku zaplakala noću

zbog neke male ludosti.

Jer čini mi se da si oduvijek tu

sa svojim vječnim pogledom

i osmjehom koji ne može pomoći

nikome od nas.

Treba znati mirno otići na kraju

zato mi oprosti

izravnaj kosu, otvori srce

i postani tragač za istinom.

Pročitaj cijelu poeziju