Bujica
Osjećam
kroz mene tutnji
grmljavina podivljale rijeke
koja žudi
natopiti osušene pore
oživjeti pustinje
raskrčiti stijene
i prije nego ostane od mene
zrno soli
koje guta more
neka moje kapi
Zemljom
budu raspršene
Bol
gotovo dotaknuta bol isprekidanim dahom jesenjim mjesečarska rasuta k’o kolajna iskustva u prstima noći gotovo ganutljiva moć u rastancima nije li težnja da se otrgne biser ranjenoj školjci
Ljubavna
Ćutim zagrljaj onaj znani
usporavam disanje
pritajim se ispod
ruke snažne i nježne
tad me ima više no ikad prije
pojačavaš stisak i šutnju
/znaš da razumijem zašto te nema/
mislima šapućeš ispriku
meni i zemlji
miruj
ima me i kad me tu nije
