Papuče

Kada dođem u našu kuću

ništa više isto nije,

samo stvari stoje isto, kao prije

ovdje, nitko se više ne smije.

 

Sve mrtvo, sve šuti

čak i tranzistor onaj stari, žuti.

Otvaram širom prozore da tako toplina uđe,

da zagrije makar, tvoje papuče.

 

Još uvijek uz krevet,

čekaju tvoje stope da šeću,

daju radost kući koja je sama

još od kada je otišla mama.

 

Te papuče za me, jedino su svjetlo

i zbog njih, stalno mi se čini da si tu negdje, u blizini

da otvoriti ćeš vrata, veselo sjesti i reći

-evo me, Sonja, idemo jesti!

 

A ja ću grintati kao uvijek

-eto opet, podgrijavam juhu zbog tvog šaha,

no odmah iza, sa smijehom slušati o partiji

kraljevske igre, zbog koje ostaješ bez daha.

 

Rekao si, znaš da ću se javiti kada uzmognem,

da ne brineš, da čuješ dal’ sam dobro

i ono, da na tom nebeskom hramu, potražiti ćeš mamu

nadoknaditi sve od kada je nema, s njom nasamu.

 

U praznoj kući tražim svjetlost, nalazim mrak.

Čekam znak.

Nekako me stalno vuče

da gledam u tvoje papuče.

 

2 komentara za "Papuče"

  1. Avatar photo
    Marija
    04/12/2022 at 8:22 am Permalink

    Smrt je jedina konstanta života. Ostavlja tešku tugu i prazninu. Neprolaznu.

  2. Avatar photo
    Suzana Marić
    04/12/2022 at 8:25 pm Permalink

    Sonja draga, rastužila me je tvoja pjesma. Boli taj rastanak i lažu ako kažu da vrijeme liječi sve.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.