Vrati mi riječi što su sneno tekle

negdje još šumi ta usahla rijeka

ove mrtve usne još nisu sve rekle

ni to da te ljube od pamtivijeka.

 

Zapleti me u mrežu nespretnih fraza

nauči me opet oblakom hodati

tvrde su staze od leda i mraza

za korak nebom sve ću zemne prodati.

 

Dozovi te kiše što su tople lile

po krovovima starim usnulog grada

nek’ se razliju boje kakve su bile

dok su slikala život proljeća mlada.

 

Čekam te na zaboravljenoj stanici

makar do nje vode potrošene šine

kreni vlakom prema zvijezdi Danici

s usana skini taj pečat tišine.