Srce mi prenapregnuto jedro
Tajac
sve miruje pred praskom
čini mi semojoj priči je kraj
uzdah – vjetar čarobnjak
smijem se naglas
dijelim radost na dvoje
pa je moje tvoje
pa je tvoje moje
podižem ramena
ispod neba
zvijezda mi se ljubilica
u trepavice zaplela
plovimo opet moje srce i ja
do nedogleda
Tonka
katarinab
25/09/2017 at 9:34 am Permalink
Zaljubih se. Morala sam. I da nisam htjela, morala sam.
Čarobnice moja, pozdrav ti.
25/09/2017 at 10:32 am Permalink
Doživjeti ono izvan nas, ono unutar nas. Ali i sponu između vanjskog i nutarnjeg. Možda u trenu želimo nešto izbalansirati, isto tako snažno želimo kao što snažno želimo i ono do čega razum ne doseže. Ne znam. Znam, osjećam, doživljavam da iz nečeg klija umjetničko djelo. Ono me drugi put budi, drugi put krsti, drugi put otvara vrata stvarnosti… da bi po stoti put uživao u tvojim vrhunskim poetskim djelima. Zato ti hvala, Bobo. Zato te i pozdravljam. Zato ti i povjeravam da bih bio jako siromašan da nemam mogućnost čitati poeziju onih koji je stvaraju:)