Glasovi jedinog doma

Negdje u daljini ječe

Pod modrim nebom Stockholma

Spušta se još jedno veče.

 

Ulice neznanih  lica

Vjetri neželjenog  zraka

Znaju da sam lutalica

Sjeverom studenog mraka.

 

I noćas otvaram vrata

pomoću presmiješne šifre

Samoću devetog kata

Zar umanje bolje cifre.

 

Toliko, toliko toga

Fali mi u ovom gradu

Daleko od svega svoga

Tu na privremenom radu.

 

Ali uvijek pjesmu imam

Da me grli , da me tješi

Svu toplinu od nje primam

I moje se srce smiješi.