Ponekad se sjećam lukova

jednog mosta zagledanog u nebo

kao duša ciganska i liježem u postelju

uz muziku koju volim

Ponekad osjetim kako hladna svila

tvoje kose lice mi takne i jedno dijete

duboko u meni počinje da stari

i neka zvijezda se pomakne

kao predznak dobrih vijesti

Glas mujezina me prene

i vrati u grad razapet između

t¢ge za jug i čežnje za hladnom

skandinavskom udobnošću

u kome sam trošio dane kasne mladosti

ne sluteći da ću sresti

jedan osmijeh iza koga se krije

sklonost ka zabranjenim igrama