tumbir.com

Sjedila je u praznom kupeu, pogleda uprtog kroz prozor, prateći izmjenjivanje krajolika.

Nepregledne njive i livade bile su prekrivene snijegom .

Pokoja vrba okićena injem brzo bi nestala pored prozora. Crne su ptice u daljini kvarile tu bijelu idilu. Spuštao se prvi sumrak, nebo se osulo bijelim paperjem poput mlade ptice.

Lokomotiva je teško stenjala vukući za sobom teret, uvijajući se poput  osvijetljene zmije bijelom ravnicom .

Zelene oči bile su prikovane uz staklo, dok su misli bile daleko u prošlosti, u godinama kada je morala otići ostaviti rodni grad, uspomene …

Još malo, još samo malo i stići će .

-Da li će joj grad poželjeti dobrodošlicu  ili su svi zaboravili na nju? Pitala se je uzimajući prtljagu i provlačeći se polako prema izlazu. Ulazili su u grad. Svjetla automobila osvjetljavala su kolnike, a visoke zgrade stršale su u noćno nebo.

Stigla je!

Sa suzom u očima polako je sišla niz stepenice vagona. Duboko uzdahnuvši miris željeznice vratila se u prošlost.

U mislima je uhvatila  djedovu  ruku koja joj je pomogla ukrcati prtljagu, kada je zadnji puta bila u gradu ,kada se oprostila od njega.

Topla ruka na ramenu vratila ju je u stvarnost.

-Gospođo, ne smijete stajati tu!

Pogledala je lice čovjeka koji je stajao pored nje.

Nešto bolno ju je stegnulo u grudima. Da li je to zbog hladnoće ili spoznaje da pred njom stoji «ON»?

Njegove blage, zelene oči, ravan nos i pravilni bijeli zubi. Samo je lice bilo ozbiljnije, muževnije, sa  onom istom crtom na čelu.

Lice tako poznato, lice koje je godinama pokušavala zaboraviti, iskorijeniti iz srca i misli.

Srce je nakon mnogo godina ponovo uzdrhtalo.

-Ivana, zar si to ti ?

Reci nešto, zašto me gledaš tako izgubljeno? Zar me ne poznaš? Pa to sam ja,  Slaven !

Pogledala ga je  svojim velikim očima . – Ne, nisam zaboravila! Mada sam to žarko željela, zaboraviti : patnju, bol i poniženje koje si mi nanio!

-Ivana, što to govoriš? kriknuo je bolno – Pa ti si napustila mene! Ostavila si pismo mojoj majci, koje sam u očaju zapalio ne pročitavši ga. Majka mi je rekla da si pisala da napuštaš grad i mene, jer si našla čovjeka svog života.

Začuđeni, u nevjerici, promatrali su jedno drugo.

-Dođi, idemo negdje na toplo i u miru porazgovarati o svemu !

-Kamo da idem s tobom?  tužno je prozborila Ivana iznemogla od svega  –Da slušam tvoje laži?

Očajno ju je pogledao. -Ali, vjeruj mi, ja sam taj koji je prevaren! na rubu bijesa uzviknuo je  Slaven . -Molim te, dođi !

Teškim korakom pošla je za njim. Velika vrata na glavnom ulazu bila su širom otvorena, kao da ih je netko otvorio u znak dobrodošlice.

Sjeli su u obližnji kafić i naručili kavu. Vruća tekućina malo je oživjela njeno umorno tijelo.

Započeli su priču pričati unatraške.

Nisu slutili da će ovaj slučajni susret otvoriti «Pandorinu kutiju» njihovih roditelja. Onih koji su smislili kobnu zavjeru prije mnogo godina,  razdvojili dvije zaljubljene, mlade duše.

Ništa ne znajući, krivili su jedno drugo, patili udaljeni jedno od drugog.

-Ivana? uhvatio ju je za hladnu ruku i pogledao u te velike, zelene oči pune boli i nevjerice.

-Da li se stvarno nikada nisi udala ?

-Ne, Slavene! Živjela sam na selu s djedom, ni njemu nisam govorila o nama . Roditelji su mi poginuli u prometnoj nesreći, nedugo nakon što sam došla na selo, odnijevši sa sobom i svoju  tajnu u grob.

Niz lijepo lice kliznula je topla suza.

Uzdah boli i patnje razlio se  po prostoriji, miješajući se sa tihom melodijom Crvenih Koralja «Mnogo značiš za moj život draga».

-Ivana, zaplešimo! promuklo je zamolio Slaven.

Ustala je lagano i prepustila se njegovom zagrljaju. Njihova usklađena tijela lagano su klizila podijem .

Zvona s katedrale zaželjela su joj dobrodošlicu . Grad je pozdravljao ponovo rađanje jedne stare ljubavi.