Zadar me je dočekao raširenih ruku.

Sjetio se našega smijeha i odjeka mojih

potpetica po Kalelargi.

Sjetio se kako sam trčala nasmijana

u tvoje naručje i kako se Sunce zaklanjalo trakom

da se ne rasprsne od smijeha.

 

Kaže mi da sam ostala ista, ali on ne vidi

sitne bore oko očiju i umor gorčine u

kutu usne. On ne vidi utisnuti život.

 

A ja njemu kažem da je narastao, da je velik i lijep.

Pitam ga za ratne rane, a on mi kaže da još

ponekad bole, da su mu zakrpali tijelo,

ali ožiljci su još utkani u tkivo.

 

I molim ga da mi pokaže kako se druži

sa Suncem, kako ga pozdravlja.

Molim ga da mi priredi koncert mora

i more  mi svira svoje melodije dok mi miluje stopala.

 

Vodi me u parkove, pokazuje neka stara mjesta

i Zoranića.

Sjedimo na kamenu i prizivamo ga, a stihovi o Velebitu

odnekud poteku; moćni, dragi, zaneseni stihovi.

 

Liplja je nje lipost, krasnija nje krasost,

 svitlija nje svitlost i jasniji nje zrak nego zrak sunčeni.

 

I otkriva mi tiho da je stihove napisao za

domovinu svoju, za jezik koji je  upijao porama.

Priča mi o buri, o vratima pakla na kojima ona nastaje.

 

Odmara me i njiše svojim vizurama

njegova me opuštenost veseli

ali negdje duboko u umu

tuga krije vrijeme kada si bio dio dragoga  grada.

.

Marija Juračić “Pisci, ljubav i ostale trice” 20I3. REDAK