Vezem zoru, na postolju mirnom
pišem priču u kutku svom tihom.
Svaki bod je posvećen tamjanom i smirnom
dom je vezen sav sa zlatnim stihom.

Crvenim nitima vezem platno snježno
plavim nebo što nad nama bdije.
Sunca zalaz, tvoje ime nježno
vezem dok me topla ljubav grije.

Vez su slova, sve se razumije
baka je vezla i pjesmu pjevala.
U vezu se njenom slatka pjesma krije
utkati ju vješto samo ona je znala.

Nad Slatinom vezem nebo široko
polje koje se sa šumom spaja.
A na nebu soko leti visoko
ljepota je to kao iz raja.

U svakom križiću jedan je dan
tambura, ljudi, pjesma do zore.
Crkva i dječji nevini san
seljak koji crnicu ore.

Vezem krovove i dim iz dimnjaka
i Slatini srce purpurne boje.
Tako me je naučila baka
da s ljubavlju čuvam uspomene svoje.

Kad noć padne nad podravskom ravni
izvezen stoji mak i pšenice klas.
I osjećaj onaj prekrasan, davni
koji je pjesmom spajao sve nas.

Kad završim pjesmu i zavežem kraj
vez ću raširiti, oči zatvoriti.
Vidjet ću opet tebe, znaj
tvoju ću sliku u pjesmu pretvoriti.

Suzana Marić