Priča

Ispričaću vam priču
koja se, opijajući nas lakom tugom,
sama ispisuje, u noći
punog mjeseca
Priču bez imena
koja miriše na ljude
na samoću
na bolnu tišinu
na stari komšiluk
na nostalgiju
i
ima ukus tuge i hljeba
Svjetlošću davno ugašenih zvijezda
ona osvjetljava grad
i staru kafanu
koja čuva tradiciju
i uspomenu na boeme
koji su do sitnih sati
tu slušali sevdalinku
o prodavačici cvijeća
koja ga zbog ljubavi
nikad nije prodala
Ova priča
je nastala u zadnjem vagonu
u mislima vojnika
koji se nakon bitaka
odbačen kao stare novine
vraćao kući
O kako je želio
još jednom imati dvadeset godina
ali ovo je priča o vremenu
a ono nikog ne čeka

4 komentara za "Priča"

  1. Marija
    Marija
    22/06/2020 at 7:23 am Permalink

    Ovo je zaista priča u stihu, koliko individualna, toliko i opća, tužna priča o mladosti izgubljenoj u ratu, o vremenu koje nikoga ne čeka. Veliki pozdrav, Sumiko!

  2. Mihaela
    Mihaela
    22/06/2020 at 7:29 am Permalink

    Prekrasna, dojmljiva priča u stihu, s mudrom poantom!

  3. boba grljusic
    boba grljusic
    22/06/2020 at 8:56 am Permalink

    sve je tužno u ovoj priči ,ali priča postoji i opominje na vrijeme koje protiče !
    pozdrav

  4. Moon47
    Moon47
    25/06/2020 at 1:00 am Permalink

    Lijepo. Pozdrav!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.