U dojke ubrizgavam
svu korotu svijeta
i podajam njome
podzemlje svojih rebara
u čijem oknu,
do straha ukopano,
cvili zlovrijeme srebrnih očiju.
. 

Svo moje bedemlje,
pod nebom podjarmljeno,
vihori najbjelje zastave istoka.
Čija li sam ja kći
i u čijem ću materištu
bešumno zanijeti
kosti svoje žive kćeri?
.

Zlovrijeme srebrnih očiju
lomi prijesno nebo
poda mnom,
rastvarajući moje bedemlje
iz kojeg bjesni sunce
raspeto o kosti moje kćeri
i kćeri čija kćer
u grimiznom zlovremenu
jesam neumirljiva ja.