palim svjetlo frustriranim snovima

u strastvenom rađanju ljubavi

vremenu u kojem nema sretnih

samo izgubljenih u prostoru

koja ironija kupljenih želja

ili obratno

slika u novčaniku zbog vlastitog užitka

dok zavist drugih očiju

u tvojima blista

kako jadno padaš sam pod svoja koljena

a želio bi pobjeći i prijeći preko svega

postoji li granica

litica sa koje padaš

napuštaš mjesto zločina pohote

za komadiće sna

znaš li da tuđe snove ne možeš sanjati

zagledan u tamu često ostaješ sam

kao neobuzdani vranac što na leđima žrtvu nosi

zbaci je sa sebe i kopitom gazi

morbidni strah ledi tekućinu tvojih vena

spavaj…

u svome snu zatvori vrata

kako svjetlost ne bi šutnju dotakla