Srest ćemo se

u nekom sjecištu

izvora mliječne magme

i naše dvije vječnosti

svemir će zgrčiti

u istome bogu.

Smrt je tek predziđe mraka,

dojenče majci predano

u povojima crne svile.

Ona miriše na mlijeko

i slatku krv poezije

što kaplje iz naših zjena.

Mi samo slijepi se prepoznajemo.

Zaustavi u dahu sunčev vjetar.

Kad prema zemlji krenem,

izdahni ga u sebe.

Pod crnom vjeđom

ja ću te orositi.

Ne boj se mojih grobova,

to samo su oči 

koje traže svoje poglede.

Zajedno vjerovat ćemo

u vodu i zlato

znajući da vjerujemo 

u bol 

(dan koji nas hrani jabukama).

Gdje da sučelimo

samoću s bogovima?

Među okaminama

pronašli smo njihove suze.

I bogovi plaču kada mi molimo

za srebro oka,

za misao

i sat.

Naš je ružarij od mraka.

Brojimo ugrize gangrenoznih zvijezda,

anđeosko bjesnilo u krvotoku istoka.

Ono smo što molimo:

prvi stih evanđelja.

Jutros će nebo rastvoriti vjeđe

među svim mojim grobovima.

Hoćeš li umjeti

prepoznati naš dom?

(Smrt je tek predziđe mraka,

dojenče majci predano

u povojima crne svile.)