I tišina je gluha na vjetru doletjela
U ovoj bijeloj zimskoj noći
Šaputala joj kraj uha, na grudi sletjela
S tugom joj praveći društvo u samoći.

A vani je opet sve tiho i bijelo
Pahulje su bijele plesati stale
Ne znajući za jedno umorno tijelo
I oči zelene što su plamom sjale.

Dok tuga joj šapće, ona pjesmu piše
O jednom životu, ljubavi, boli
O tragu u snijegu što ga vjetar briše
O čovjeku jednom što ga srce voli.

Već stara ura ponoć otkucava
A pero klizi po bijelom papiru
Danju bdije, noćima ne spava
Tuga ne da mjesta spokoju i miru.
S:K:M