Goruća ljubav grmi kad se rađa
ispruži ruke u zagrljaj strastven
nitko ne mari gdje će pasti čađa
novi dan je poput dúge razliven.

I cvjetove otvara svojim dahom
lati purpurne padaju k’o kiša
posipa staze mjesečevim prahom
dok nabujala čežnja ne utiša.

I zidove podigla kao muzej
mirišljavi ležaj postade joj log,
a òdaja – uzvišen mauzolej.

Od tuđinaca čuva skriven brlog
lice svoje okreće k’o farizej
ispisujući sama svoj epilog.