Molitva bijelog križa

Kada mi dođeš u pohode
Kada kolona ljudi ode,
A ti i majka ostanete same
Stavi ruku na moje rame.
Kada se prepustite same plaču
Pod tvojom rukom zadrhtat ću
Jer posljednji dodir onoga dana
Bila je moja smrtna rana.
Osjetiti ćeš moju patnju, bol i strah
Kako se čovjek pretvara u prah
Okus krvi, straha i dima
Što je ostao zarobljen u grudima.
Očaj svakog novog koraka
Zvuk plača, krika, uzdaha
Dok nas k Dunavu mutnom vode
Daleko od doma, od slobode!
U svom srcu ćeš me osjetiti
Ne želim ti bol podijeliti
Niti strahotu, očima viđenu
Ne želim te gledat’ postiđenu!
Jer stidjeti se nemaš od koga
Budi ponosna ti na oca svoga!
Dajem ti ovu opomenu:
Čuvaj kćeri, na me’ uspomenu.
Sjeti se, za slobodu sam pao
Al’ nisam život uzalud dao!
Ne okreći, kćeri pred istinom glavu,
Ne dozvoli da nestanem u tvom zaboravu,
Jer zaborav će me najviše boljeti!
Čuvaj, kćeri, majku i nastoj preboljeti!

3 komentara za "Molitva bijelog križa"

  1. Marija
    Marija
    20/11/2020 at 7:00 am Permalink

    Neke stvari nikada ne odlaze u zaborav, čak i kada vrijeme pomete osobe vezane uz njih. Neke stvari ulaze u kolektivno pamćenje i tamo ostaju kao zavjet i kao opomena.

  2. Mihaela
    Mihaela
    20/11/2020 at 7:25 am Permalink

    Teško je čovjeku o tome i misliti, ali mora. Zaborav bi bio strašniji.

  3. Suzana Marić
    Suzana Marić
    20/11/2020 at 6:03 pm Permalink

    Marija, Miha, najteže je bilo objasniti djeci zašto pojedinih dragih nema uz njih. Vrijeme ne briše sjećanja i ne liječi rane.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.