Vriskom je doletjela
U sobu moju,
Legla pored mene
U postelju.
Sjela za stol moj
Utapajući se u čaši
Napola punoj.

Gledam ju
Gledam, ali ne vidim.
Otkuda se odjednom stvorila?
Gdje je bila do sada?

Kamo god da pogled uputim
Posvuda je.

Gdje god da zavirim
Njen lik me prati
Ta spodoba
Što mira ne da
I tišinu dovlači poput
Poderane krpe
Za sobom.

Uzalud otvorena vrata
Očekuju tvoj povratak
Samoća je na prag zasjela
Kao da zna
Kao da sluti
Da će na duže vrijeme
Moj podstanar biti.