Samrtni oratorij

Nisu oni opaki, ne, nisu takvi!
Poput pljeve su što je vjetar raznosi.*
Komore u obliku sazviježđa

pronađi raj; drveni lug zrcali ogledalo
zaboravljene inicijacije,
tabernakul-
rodovsko društvo, princip u milosrđu
vječnog zadovoljstva,
dva bika jedan drugom oštre rogove
svetohranište, čin uništenja,
on zahvaljuje što mu djeca
imaju vjerski nauk
ubijen je, zaklan,
a sve pod štitom Višnjega,
sad počiva u sjeni Svemogućeg.*
Noć govori:
vrata su otvorena za one koji vjeruju,
satovi mu zaustavljeni, kazaljke savijene poput grana,
ostavljam svoje ispovijedi sjećanju.

… i reče Bog: „ Neka bude svjetlost! „*
Čežnja mi iz ludila rođena
majstor ironije
čuje mrtvaca kako pod zemljom diše
njegova metafora povlači sa sobom
umjetnost od milijun prošlosti,
otrovni oblaci razgovaraju
s bogomoljkom u visokoj metastazi trudnoće;
gle čuda
kovčeg nose u trulim zubima
gnoje se rane
nitko da uzore đavolji vrt,
sada u tami osluškuju korake,
a obrijana spolovila
blistaju na srebrnoj mjesečini;
prokleti apostat
neka inkvizitori izađu na ulicu
to je naša volja!
U ovoj sobi krv biva jedina konstanta
čitaju perikope slaveći povratak,
kolac oštre;
srpoliki vjetar odrubi glavu suncokretu.

Mnogi su što o meni zbore:
„ Nema mu spasenja u Bogu! „*
Dječak bez očiju izbodenih udova
telefon mu isključen (osjetno nepristupačan)
saznanja prenosi telepatskim putem;
on je mislilac prethodnih poglavlja
intencionalan kroz djelovanje toksina
reakcija na mučne pojave
subjektivno mišljenje objektivnih uzroka;
jedna kap kiše pade mi na obraz
putujem za Jeruzalem.

Jer među mrtvima tko te se sjeća,
u Podzemlju tko ti hvale pjeva? *
Snovi,
nemir što se u njima taloži
poljubi me Bože
prije no što potoneš
poljubi me.
Kidam strune
gutam Smrt šireći ruke
prema dubokoj ponoći,
utočište pretvaram
u valovitu kaljužu
željeznom mamuzom param nebo
postajem
bjeloprsta skitnica;
iskopah jamu
da Ti hladno ne bude.
Poljubi me Bože
onkraj suhozida
gdje snivaju
krvnici pogani
odjeni se u boju skrleti
poljubi me
Ti što jesi
i uvijek ćeš biti a nikada zaista nisi
(uklet vječnošću)
još od pamtivijeka.

Ogrni se mrakom kao koprenom,
prekri se tamnim vodama i oblacima tmastim;*
dušmani nabijaju novorođenčad na koplja
krvava tijela
bacaju u vatru,
dah im olujan
između dvije različite filozofije
raspeli Jahvino svjedočanstvo – neuki barbari,
očnjake zabijaju u grlo nevinih,
čopor zločinački!
Ovi nesretni događaji
utječu na moje pisanje; urođena imunost,
žar smrtni u materinoj utrobi
režite sabljama! Koljite mačetama!
Cjelovito postojanje; vojni marševi,
prisilom uvjetuju mjesto održavanja smaknuća;
ja znam što mi je činiti:
kroz objektiv marksizma
želim pronaći istinu o kršćanstvu.

Na divnu zemlju padoše mi konopi,
vrlo mi je mila moja baština.*
Stani!
Ne bacaj mrtvace u nebo
ispod, gdje kosti proročke samuju – manje je svjetla,
tanki vrutak pokore
potire samu negaciju krhotinom savršenog načela
iznesene teze,
da li se to šutnja skrila u najcrnji grob
pa tako sja?
Kada su otišli
ostavili su mi Svijet na čuvanje,
dan sam proveo
u društvu mačaka
razdvajajući prostor od neumitnog praiskona;
(Freud je pogriješio)
Dan je bio izgubljen,
realnost strukturnog povezivanja;
netko smrtan ulazi u beskonačnost,
kako se ovdje nekad dobro živjelo.

Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke
okružile. Proboli mi i noge i ruke!*
– Što želiš da učinim? –
Sredstvo i cilj postaju jedno,
obraćaju se Isusu jezikom davnih blasfemija;
pobij seljaku volove
zapali mu pašnjake, a djecu i ženu zarazi kugom
racionalno ponašanje (tko kuje bitak
prema naličju svome)
zaziva Sotonu da ga obdari moćnim falusom,
duša nije strpljiva,
a vrlina je dvolično prilagodljiva
Job (iznimka koja potvrđuje pravilo)
dobra podloga za snimanje
trećerazrednog božićnog filma,
dok u teološkom smislu predstavlja (vatikanska doktrina obmane i laži)
neoborivi dokaz zahvalnosti i prisege na vjernost,
uništene akropole
lešinari što se skupljaju oko trupla,
komadaju jetru i bubrege
kljunovi im krvavi od crijeva;
sve kosti svoje prebrojit mogu,
a oni me gledaju i zure na me.

Kome iskazati poslušnost, ne nadaj
se uskrsnuću; usprkos svemu, smrt mora da služi čovjeku.

Na grešnike će izliti žar i sumpor,
vjetar ognjeni bit će dio njihove sudbe.*
Nitko ne uoči karnevalsku povorku,
zainatim se,
vapaj smrznutog vrijesa,
posvadiše se lavovi s krotiteljem
ne pamtim kako sam pronašao sjever (ili je on mene pronašao)
ubijao sam, lagao, bludničio i kockao, naravno,
sve to i još više, eto, što da kažem u svoju obranu
bijah opčinjen ljepotom palih anđela;
ovo nije poraz etike
nego jednostavno teški previd karaktera,
sada shvaćate bit problema
u svrhu genocida bilo mi je dozvoljeno
koristiti svako oružje sociološkog kalibra;
ako razdvoje mjesec od kamena
možda umornog
pastira vrate kući.

Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše,
i moji najbliži stoje daleko.*
U središtu pretvorbe
pijemo um, oštro nam pamćenje,
žvačemo stršljene, zar da govorim o vjernicima
kojima sam okružen, vjerujte, ne želite
o tome ništa čuti!
Ustanimo braćo i sestre, satrimo proklete izrode
zakoljimo pedere! Zapalimo lezbe!
Kolektivno djelovanje
smola i perje; Tolerancija, Tolerancija, jebena duhovna malformacija,
cijelu pozornost usmjerite prema objektu
streljački vod, ratne trube,
stanje kozmičke mahnitosti,
koračam prema razularenoj gomili:
kršćani, islamisti,
hinduisti,
budisti,
judaisti, spiritisti,
scijentologisti,
pljujem na vaše kurčeve sekte
evo me, stojim pred vama hladan, gologlav,
Ubijte! Ubijte!
Učinite ovoj božjoj nakazi Sudnji dan veličanstvenim.

A ja ću ipak Boga prizivati, i Jahve će me spasiti.
Večerom, jutrom i o podne tužan ću jecati, i on će čuti vapaj moj.**
Spoznaja koju želim zaobići
prati me poput sjenke;
da li su Židovi izabrani narod?
Odgovor je: Nisu! Odavno već ne žive
nauk slavnih predaka,
prodali su dušu Belzebubu
zbog utjehe lažnog medija.

Sve što god diše
Jahvu neka slavi! Aleluja!*
Namjere su po samoj prirodi smisla mnogo više
od egzistencije
u konačnom činu nametnute prinude;
pitajmo ljude što misle o tome.
Na primjer, mogu li Židovi (današnji naraštaji)
ponovo da prihvate Mojsija
kao prvog proroka,
kršćanima, milosrđe i dobročinstvo
da budu ispred egocentričnog Boga,
pitajmo ih također koliko je realno
očekivati da će jednoga dana cijela planeta
(da citiram Johna Lennona)
bez obzira na vjeru i narodnost
disati zajedničkim plućima;
pitajmo ih koliko su licemjerni i samodopadni?

———————————————————-

Kasno je. Vozim van
svih ograničenja,
prazna cesta i šizofreni mrak
jurim koliko mi moj četverocilindrični
pogon dozvoljava;
stanem da natočim gorivo i kupim pivo
pobijedio sam umor i pokvareno nasljeđe
koje me od rođenja proganja.
Vrata Jadrana, još dvadeset kilometara
do Krimeje. Kada sam stigao pred zgradu
pogledam u svjetlo na dvanaestom katu
( moja Bit ne pripada poretku ovog jebenog svijeta )
ovdje je dom
Branka je svu noć probdjela čekajući da se vratim.
… i vratio sam se da ostanem. U domu…

Kolofon Oratoriju

Naposljetku
snivali smo divlje limune Istoka
oplakivali mrtve cijelim našim bićem;
Nismo bili opaki, ne, nikako!
Bili smo poput pljeve što je vjetar raznosi.*

* Psalmi
** Židovska molitva u Isusovo vrijeme.

8 komentara za "Samrtni oratorij"

  1. Marija
    Marija
    20/11/2019 at 5:18 pm Permalink

    ( moja Bit ne pripada poretku ovog jebenog svijeta )
    ovdje je dom
    Branka je svu noć probdjela čekajući da se vratim.
    … i vratio sam se da ostanem. U domu…

    Ovo je jedino važno. Dok traje iluzija života.

  2. koko
    20/11/2019 at 11:51 pm Permalink

    “poljubi me
    Ti što jesi
    i uvijek ćeš biti a nikada zaista nisi
    (uklet vječnošću)
    još od pamtivijeka”

  3. katarinab
    katarinab
    21/11/2019 at 9:41 pm Permalink

    Ovo je oratorij nad oratorijima.
    Lp, pjesniče! ☺

  4. roverroverled
    roverroverled
    23/11/2019 at 6:28 pm Permalink

    Hvala vam od srca ekipo poetska.

  5. Mihaela
    Mihaela
    23/11/2019 at 7:52 pm Permalink

    prazna cesta i šizofreni mrak

    Ponekad odražava život. Izvrsno napisano!

  6. roverroverled
    roverroverled
    24/11/2019 at 9:03 pm Permalink

    Hvala Mihaela od srca.

  7. Suzana Marić
    Suzana Marić
    24/11/2019 at 9:32 pm Permalink

    Ta borba, prkos, gnjev uokvireni psalmima Davidovim , je jedinstveno djelo koje sam do sada pročitala.
    pogledam u svjetlo na dvanaestom katu
    ( moja Bit ne pripada poretku ovog jebenog svijeta )
    ovdje je dom
    Branka je svu noć probdjela čekajući da se vratim.
    … i vratio sam se da ostanem. U domu…

    Ovi stihovi su ključ svega. Pripadnost, cilj i sigurnost doma .
    Bravo, poeto !!!!

  8. roverroverled
    roverroverled
    26/11/2019 at 11:32 pm Permalink

    Hvala ti Suzy.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.