Noćas skini sve ljepljive zlatne ljuske

dnevnih riječi i neznanih pogleda

sirene možda vole kostime uske

duša se gola u mjesecu ogleda.

 

Osmjehuj se djevojko nevinog lica

dok nehotice ubijaš nade tuđe

 mnogi bi umrli zbog predivnog hica

                            jer važno je samo da u srce uđe.                          

 

Zaspi prečista, tu na labuđem perju

obavijena purpurnim dimom snova

preteci one priče o gladnom zvjerju

koje kreće u mrak putevima lova.

 

I sanjaj onog koji sluša satove

(nikad dovoljno za sve noć sanja nema)

rođen je da sa zvjerjem vodi ratove

on se zove pjesnik – dušo, ti si tema.