Sjećanja naviru
Tiho kao rijeka žubore
Kažu da vremenom umiru
A ona velika kao beskrajno more.

Po njemu plove dvije lađe
Jedna otplovi u božanske vode
Na kraju puta duša moja će da je nađe
Druga plovi do neke svoje slobode.

Utopljenik sam u tom moru
Na komadu nekog trošnog drva
Lađu koje nema čekam na obzoru
Sjećanja me jedu poput nekog crva.

Morem tim plovim dane i dane
Na komadu drva ležim i snivam
Vremenom umiru, kad će da prestane
Sjećanje! Sve što od njih imam.