Uvijek sam uživala u našem vrtu. Kada bolje promislim i ne radi se o vrtu nego o malenom parku koji svojom stepenastom arhitekturom, nasadima limuna i mandarina, palmama, ukrasnim cvjetnim grmovima zaslužuje da ga se tako nazove.

Tijekom godina stvorio se između mene i tog parka onaj prisan odnos primanja i davanja koji se razvija samo među jako dobrim prijateljima koji godinama žive zajedno, dobro se poznaju, a ipak jedno drugo znaju iznenaditi nečim novim, lijepim, nečim što dolazi s ruba čarolije.
I sada je odjednom moj vrt ugrožen. Opasnost je došla nenadano zgusnuta u izjavi moga zeta da će mi sa službenog puta iz Prag a donijeti vrtnoga patuljka.
„Da se nisi usudio!“ promrmljah u nevjerici.
Ma, sigurno se šali, pomislih. Do sada nije pokazivao da ima loš ukus. No, nakon nekoliko dana moj se zet pojavio ozarena lica noseći malo čudovište od terakote, debeljka s bradom čije me je oko odmah pogledalo nekako zlurado.
„To nećeš staviti u vrt“, rekla sam čvrsto pogledavši kćer koja se samo nasmiješila i slegnula ramenima.
„Ne samo staviti, nego i betonirati Lojzeka da ga vjetar ne odnese.“ odgovara zet nekako ponosno.
Šutim i razmišljam  što se krije iza tog nauma.
Nazivam prijateljicu čiji je zet također bio na tom službenom putu i pitam je  je li i ona dobila vrtnoga patuljka. Kada sam čula njezin niječni odgovor, laknulo mi je. Znači, ova je akcija ograničenog karaktera, radi se o činu nerviranja punice ne bi li je pogodio srčani udar, a ne o genocidu, istrebljenju vrste koja se zove punica.
Drugo jutro odnosim Lojzeka u šumu. Ostavit ću ga u gustom grmlju i reći da ga je netko ukrao. I onda činim kobnu grešku. Osvrćem se da vidim je li Lojzek uočljiv s puteljka i ugledam njegove oči. Tužne, velike oči izgubljenog djeteta. Gleda me bespomoćno, čini mi se da mu se suza pojavila u očima. Nosim ga natrag i vraćam na njegovo mjesto.
Kćer i zet se smiju, govore o šali i da će Lojzeka odnijeti, pokloniti, baciti.
„Samo se usudite“, kažem im,“Lojzek ostaje.“ I nije me briga što je ružan, trom, proizvod jednog vremena koje proizvodi kič i kvari ukus. Sami ste ga unijeli u svoj vrt i sada je to i njegov vrt.“
Ponekad pričam s Lojzekom. Nije on loš momak. Tradicionalno odgojen. Svjestan je svoga izgleda, ali i on postavlja neke svoje uvjete. Traži od mene da mu nikada, ali nikada ne čitam knjige jedne  nazoviknjiževnice ili da čitajući izbacim sve psovke iz teksta. Lukav je taj gnom. Kada izbacimo psovke iz teksta, odjednom- nestaje teksta.