Ponekada zahtjev za prijateljstvo bude čudno-smiješno-nelogično iznenađujuć.
Prije nekoliko dana dobijem zahtjev za prijateljstvo i prihvatim ga bez razmišljanja, jer sam vidjela da imamo nekoliko zajedničkih prijatelja.
Nakon prihvaćanja slijedi poruka:”Možemo li se naći u parku ili slastičarni????
Bu!!! Možemo li se naći? S kim? Razlog?Znak prepoznavanja?
Možda šifra ili crveni karanfil?
Zbunjena čitam dalje poruke, a one stižu svakih par minuta?
Slijedi: “Možete li mi pomoći?”
Odgovaram:”Recite…”
Možda je žena u nevolji ili što ja znam, pa da vidimo…
“Ja sam u političkoj stranci i trebam deset članova, da osnujem ogranak ovdje u gradu!”
Puf!!! Politika i ja…
“Gospođo, ja ne vjerujem političarima i ne želim pogodovati niti jednoj stranci, jer političari misle samo na sebe i svoje dupe!” Bila sam izravna jer je ona postala malo  naporna.
“Moja stranka bi pomogla umirovljenicima, braniteljima, invalidima…”
“Aj jaj, ženo, na kojem ti planetu živiš?” -mislim si u sebi i puštam da piše dalje.
” Ja ću sazvati glavnu stranku iz Zagreba i D.O. iz naše glavne stranke, ona će doći i pomoći svima!”
Malo vrim, ali para još ne ide na uha.
“Ajde, dođite i nađite mi deset članova!”
-nastavlja ona po svom, a ja i dalje čitam nebuloze.
“I vama ću dati neko mjesto u stranci!”
Hahaha, ovo mi je bio vrh!
“Gospođo, nit se znamo, nit poznamo!Vaš upad je odličan!
Oprostite mi, ali ja se držim poslovice:
“Političko obećanje, ludome je radovanje,
a pametnom čisto sra…
Gospođa političarka se našla malo uvrijeđena, a ja nabrušena.
Koji političar misli na narod?