Izgorjela je prošlost pod lavom emocija.
Ostao je samo sivi pepeo
kojeg vjetar na svojim krilima raznosi.

Neka.
Odnosi i bol iz nutrine.
Tišina je zavrištala preglasno,
a onda utihnula i progovorila jezikom koji razumijem.

Mutna voda i dalje teče pored mene,
ali ja hodam po suhom.

Katarza je sveprisutna.
Osjećam je poput predstave
postavljene na prašnjave daske pozornice.
Kulise od starog jada padaju,
zavjesa se diže nad pepelom.

Ja nisam samo publika koja gleda posljednji čin,
ja sam glumica koja skida masku
i tekst prepušta tišini.

Drama je gotova.
Pljesak je utihnuo.
Pozornica je čista.
Širim krila poput Feniksa
jer ponovno sam rođena,
ponovno živim.

SUZANA MARIĆ