Sve zbog granice

Danas sam se opet porječkala sa zetom. On, kulturan čovjek, Europejac i ja, negdje zaostala u vremenu. Pale su i neke oštre riječi. Zbog granice. Počelo je mojim nostalgičnim sjećanjima  na  one davne  posjete Trstu kada bih u talijanskim buticima promijenila cijelu sezonsku garderobu. I kakvi su to samo butici bili! Mi, koji smo živjeli u kolektivizmu, imali smo tada snažnu individualnu svijest. Svatko je želio biti poseban, svoj, neponovljiv. I nije se moglo dogoditi da je vaša poznanica došla u istom modelu  haljine na ples. Ne ako je haljina kupljena u butiku. Bila je unikatna, jedina. Danas gledam uniformirane ljude. Posebno žene. Paradiraju u nekoj skupoj markiranoj odjeći, a izgledaju kao da stižu iz istog kolhoza. Ne mislim tu na traperice. Ne. Traperice su ok, pokazuju svjetonazor, stav prema životu, onaj „bolimebriga“ stav, vječne su i nezamjenjive.

Nekada, kada ste od švercera kupili lire, pokupovali sve što ste htjeli u talijanskim dućanima, počeo je čin skrivanja. Trebalo je robu po automobilu razmjestiti tako da bude pred očima cariniku, a da je on ne vidi. Bila je to posebna vještina i imala je neodoljiv čar. Ta igra skrivača sa carinikom. Kada biste prošli policijsku i carinsku kontrolu, mogli ste odahnuti, smijati se, skakati za volanom, dati oduška svome veselju. Još ste jednom pobijedili sustav. I nitko vas više nije ništa pitao. Znala su se pravila igre. E, to veselje mi moj zet želi pokvariti. Kaže: „Nema više granice, nitko ti ne gleda što si kupio.“ gleda me nekako zlurado i nastavlja: „Slobodan si donijeti sve  za osobne potrebe.“ „E, tu sam te čekala. Što su to osobne potrebe? Koliko je to pića, cigareta, pari cipela….?“da  ne pretjeram s nabrajanjem jer dobro znam da mi potrebe diktira moj ograničeni budžet.

“A znaš li ti da te sada smije policija zaustaviti i pregledati automobil ne samo na granici, nego na svakoj točki  tvoga puta? Znaš li da ti može zatražiti račun za neku dizajnersku torbicu dok šećeš  i kazniti te  ako ga nemaš? Modna policija.“ Sve to moj zet zna, ali nije ga briga. Neda mi gušta. Njemu su rekli da granice nema i on im vjeruje. Mi smo zaista u generacijskom jazu. On misli da je  granica nestala, a ja vidim da se preselila, odebljala, proširila .

Onda on prasne argument:“ Pa ako nemate ništa u velikim količinama i protuzakonito, nitko vam ništa ne može“ a ja prasnem protuargument; „Pa što se onda promijenilo? I prije nisam smjela imati ništa u ogromnim količinama i protuzakonito, ali sam imala čar igre. Osjećaj da varam sustav. S pravom.“

 Humoreska M Juračić

12 komentara za "Sve zbog granice"

  1. Consequence
    Consequence
    27/12/2013 at 11:36 am Permalink

    A, sve zbog iluzije … da varam sustav. 🙂
    Granice su bile onda, ali i sada su. Kao što su bile, a i sada su, iluzije.
    Kroz lagano šaljiv ton, baš sam uživala. )
    Lijep pozdrav, Mihaela.

  2. Mario
    27/12/2013 at 12:39 pm Permalink

    Ovdje se u potpunosti moram složiti s punicom 🙂 Djelim isto mišljenje, naime, granice su nam ukinute samo prividno. U zamjenu dobili smo kontrolu na svim područjima toliko jaku da zadire i u segment privatnosti svakog ponaosob. Još jedan odličan tekst iz serije, pozdravljam!

  3. Marija
    Marija
    27/12/2013 at 1:07 pm Permalink

    Mi, koji smo živjeli u kolektivizmu, imali smo tada snažnu individualnu svijest.
    / Imam dojam da nikada nije bilo manje slobode nego sada. Sve se mjeri, sve se važe, oštrija se riječ proglašava mrziteljskom, propisuju se godine zatvora za verbalni delikt, na snazi je opće zatupljivanje. Znanja je sve manje, ono postaje elitističko. / Pozdrav!

  4. sumiko
    27/12/2013 at 1:48 pm Permalink

    Danas gledam uniformirane ljude. Posebno žene. Paradiraju u nekoj skupoj markiranoj odjeći, a izgledaju kao da stižu iz istog kolhoza.

    Pozdrav

  5. Aljoša
    Aljoša
    27/12/2013 at 3:20 pm Permalink

    Odjeća ne čini čovjeka. Žena sa stilom se zna lijepo obući i za male novce. A koje je vrijeme bilo bolje, hm, uvijek je teško reći , ali ja dajem glas vremenu mladosti bez obzira na modifikaciju granica 🙂
    Veliki pozdrav Mihaela 🙂

  6. tulipan
    27/12/2013 at 5:16 pm Permalink

    Da, čar igre se izgubio.Zato i ima toliko zastrašujuće sumornih lica koja bauljaju šoping centrima.Sve je dostupno, a veselja tek u tragovima.
    Topli pozdrav!

  7. marissa
    27/12/2013 at 6:12 pm Permalink

    Sviđaj mi se kako u laga-ni-ni tonu , blagom ironijom ukažeš na neke važne društvene pojave.
    Pljas -tras, malo zet , malo Trst (o, sjećam se dobro te slasti malih varki )
    i evo-ti-ga-na, puno toga reče Mihaela.
    Šaljem ti veliki pozdrav!

  8. Mihaela
    Mihaela
    27/12/2013 at 8:16 pm Permalink

    Pozdrav pjesničkoj ekipi!

  9. robinzon
    27/12/2013 at 8:27 pm Permalink

    Slažem se s punicom.Lijep pozdrav!

  10. Jim Corbet
    27/12/2013 at 10:09 pm Permalink

    Ja nekako najviše volim nudističke plaže, tu se nitko ne može sakriti iza marke 🙂 a šverc uvijek podržavam jer država je uvijek maćeha kojoj treba doskočiti.

  11. Mihaela
    Mihaela
    27/12/2013 at 11:20 pm Permalink

    Robinzone, Jime:D)

  12. Dragica Meyer
    Dragica Meyer
    29/12/2013 at 4:33 pm Permalink

    Mihalela, vratila si me u ranu mladost, neka nam se smeju, bilo je lepo i izazovne i sarmantne varke. Hehe, ja sam tada za prelaz granice uvek bila kulturno doterana, fina, pa birala nekog seljaka kontrolora, onda se raspricam sa njim, a on zabezeknut nista nije gledao!
    Lep pozdrav 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.