Bile na jednom beskonačnom pravcu dvije točke među bezbrojnima: točka A i točka Ka.
Točka A bila je poznata kao radoznalo biće. O svemu je promišljala s više različitih stajališta
pa su je još nazivali točkom gledišta dok je točka Ka imala jednu bolnu točku: sve i svakoga je kritizirala te je nazvaše kritičnom točkom.

Pri jednom druženju, točka A upita točku Ka:
– Što misliš, čega ima najviše na svijetu: točaka, zrnaca pijeska ili zvijezda na nebu?
Točka Ka je samo odmahnula rukom:
– Zamaraš se glupostima. To ti je mrtva točka – nema odgovora na to.
– A što misliš, postoji li prva nad-točka, vrhunska, ishodišna točka?
– Takva pitanja postavljaju samo lude zanesenjačke točke, znanstvene ili kakve filozofsko-pjesničke točke. Njima uvijek nešto fali, uvijek traže neki odgovor. One ne bi stale s pitanjima ni da odgovor dobiju na tanjuru. Takva im je priroda. Nitko nikada neće dobiti odgovor na ta pitanja. Nema te točke koja bi mogla stati tome na kraj. Kao što ne postoji ni svijetla točka o kojoj mi svi stalno tupite da ste je vidjeli.

Inače, kritikama točke Ka nikada se nije znala ona krajnja točka – na dnevnom repertoaru bi se nizale sve točke kojih se mogla sjetiti toga dana – počevši od polazne (za koju je smatrala da stalno polazi, a nikako da stigne) pa sve do završne točke (koja se po njenom mišljenju nikada ne miče od kraja). Točku iza rednog broja bi ogovarala kako se stalno ponavlja pa ju je prozvala „reduša”. Točki na i bi govorila da se poput psa ne odvaja od svoga vlasnika.
Prijelomnoj točki se podrugljivo obraćala da je dosadila s kuknjavom o prekidima svojih ljubavnih veza.
Okvirna točka bila joj je previše uštogljena smatrajući kako ne vidi ništa izvan okvira. Točka pokrića uvijek je bila na nuli, od nje nikakvog profita ni koristi. Udarna točka nije vrijedila nizašto nego da spušta drugima niske udarce. (To ju je katkada vrijeđalo, a nije htjela priznati.) Krizna točka uvijek je imala neku vrstu krize, bilo da je kriza identiteta ili apstinencijska kriza.

I tako je neumorno mogla od jutra do sutra pronalaziti mane ostalim točkama. Na tome bi i ostalo da se točka A nije dosjetila kako riješiti problem točke Ka. Pronašla je uporišnu točku u jednoj ideji od koje bi se moglo krenuti. Bila je to zapravo prava strateška točka: pozvala je točku preokreta da urazumi točku Ka i sa zanimanjem je dalje pratila događaje koji su slijedili.

Za točku Ka tada je sve krenulo drugim smjerom. Kritična točka je ne htijući pokazala svoju skrivenu slabu točku jer ju je točka preokreta kao prava žarišna točka dovodila do točke usijanja, a onda bi je spuštala do točke smrzavanja. To je bilo strašno. Naprosto neizdrživo. Točka Ka nije se znala suprotstaviti točki preokreta, nije pronalazila nijedan valjani argument u obrani teza svojega kritičkoga uma. Ništa nije mogla osporiti, čak ni to da joj je u jednom trenutku bila potrebna dodirna točka koja bi je mogla smiriti svojim blagim dodirom jer se već polako gubila.

Kad ju je točka preokreta napokon prepustila samoj sebi, kritična točka je, već sasvim umorna,  zastala,
pogledala prema nebu i začuđeno se upitala: „Što je to? Vidim… vidim neku… vidim neku svijetlu točku…”