Svjetlonoša

 

Popuštaju uzde razuma

 sve  sramno

 u mislima zatomljeno

 otkotrljalo se nizastranu

 olakšala za težinu crnila

 sunce sam

 suncu okrenuta

 radosna svjetlonoša

 nudim riječ

u oko slijepog je zadijevam

sigurna on osjeća

 

3 komentara za "Svjetlonoša"

  1. songfordead
    16/03/2014 at 2:29 pm Permalink

    pišeš o snazi sunca, ljubav sudjelovanjima……..
    puno pozdrava

  2. Aljoša
    16/03/2014 at 5:56 pm Permalink

    Sunce koje nude riječi i osvijetljavaju put.
    Lijepo Boba 🙂

  3. amherst
    18/03/2014 at 5:39 pm Permalink

    Kao dječaka fasciniralo me i začuđavalo kako je onaj prvi od najboljih posrnuo i odmetnuo se od svog vlasnika, a pretvorivši se u ravnopravnog po moći mu protivnika. Objašnjenja bila su neuvjerljiva. Kasnije, proučavajući zoroastrizam, dualnost, a vezujući ih uz prvi grijeh, “jabuku”, mitski izgon iz raja, sada pitam se: zašto smo obilježeni posramljenošću? Zbog hira životodavaoca? Sunca? To teče od staroegipatskih reljefa. Ta aureola. I nemaju ju samo božanstva, nose ju i sveci od ljudi. Pomodno.
    Nadam se kako će onaj kojemu nudiš riječ progledati.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.