lutka koja je davno prerasla igre

skuplja svoje krpice i nastavlja trčati

zamotana plamenom tuge

zamotana trikovima

poput nikotina

na kraju posrće u ljubavi

 

rođena kao anđeo

tek malo dobrog u životu dobiveno

napušta poljupce mjeseca

prevarena

jer igra s igračkama koje ne plaču

je završena

 

ponovno igru dobivaš

kao posvetu našoj ljubavi

više ne brini

ne moraš voljeti niti ljubiti

samo u prostoru ostati

i na svoj način disati

 

kao što vjetar kroz prste prolazi

moraš me pustiti

i više ne brini

jer jahanje visokim travama

i nikoga za ljubav imati

isto je kao što sam ja tetovirana u tebi.