Jednom, davno,

kad su cvjetale tikve

u bašči iza naše kuće,

a bosonogi dječaci,

zagledani u beskrajno plavetnilo neba,

maštajući o dalekim putovanjima,

na klupi ispod oraha

odbijali svoje prve dimove,

napisao sam malu pjesmu

I ostavio je da, u zbirci spomenara,

čeka neka bolja vremena

Poteklo je od tada dosta rakije

iz kazana našeg komšije,

a ja sam izgubio mnoge bitke

u ratu sa samim sobom

noseći u genima vječnu čežnju za morem

što je, ko zna kada, oteklo iza Karpata

napuštajući nas zauvijek

I tako, već, godinama

ne uspijevajući da prilagodim

svoju prošlost svakodnevnim potrebama,

poput tužnog vojnika

umornog od dugih marševa,

žalim za vremenom

kad misli su mi vrludale

stvarajući čudnovate konstrukcije

Na staromodan, nespretan način

držim u tajnosti svoje smiješne ljubavi

dozvoljavajući mašti da me,

s vremena na vrijeme,

odvuče prema neizvjesnim daljinama

tražeći mladost

da mi osvijetli put

poput velikog okruglog mjeseca