Ne postoji ništa tako pjevno,

A opet omčom grlo steže,

Ona je s nama svakodnevno

I sidrom se za srce veže.

 

Donesu je neke hladne kiše

 I suha koža od nje se ježi

Na slamku sok života siše

Do zadnje kapi ta ne  bježi.

 

Ona je svake nesreće odjek,

A ponekad  njen prvi vjesnik,

Možda je zbog nje nesretan čovjek,

Al’ sretan je ko dijete pjesnik.

 

Tuga opet tugu svoju ima

Srce zna odsidriti lađu

I usne spojene poljupcima

Zaklon pod kišobranom nađu.