UTamiPišemIshitrenomPjesniku

 

putujemo onkraj duge dok iskra iz tuge koči po tračnicama koje zarastaju korov ljudskog snošaja, odnosa potrebe i svrhe, tek jecaj stare žene što bešumno soli sinje More možda čuje Zid u plaču, nismo bili mnogi niti smo bili prvi koji su hodali Zemljiom, Sunce žari bojom zelenom, gorčina je u šađi piva još dvije i treće ostala, nisam osamljen dok se penjem stepenicama prema raju, tko će dodirnuti dlan moj, java ili ratnici skriveni dok piju iz razbijene čaše a krv iz jagodicama prema korijenu triticuma, snijeg je zastao onkraj prozora svježe omeđenog starošću, i dalje putujem daleko od starih svojih i njihovog prebivališta, svijeća dal gori pitam se uzajamno sa svojom sjenom, u tišini brojim godove svojih vjeđa, prost i pohlepan za poezijom dok čekić udara u betonski stupac razdraženih promišljanja

4 komentara za "UTamiPišemIshitrenomPjesniku"

  1. Marija
    Marija
    25/10/2020 at 7:30 am Permalink

    Prepoznah te već po naslovu… Čini se da nam tek poezija osta od onih stvari koje duši gode! 🙂

  2. Mihaela
    Mihaela
    25/10/2020 at 7:39 am Permalink

    prost i pohlepan za poezijom! Izvanredno!

  3. Lav
    Lav
    26/10/2020 at 5:45 am Permalink

    Zanimljiv stil. Dooobra!

  4. newenka
    newenka
    27/10/2020 at 12:35 pm Permalink

    rekla sam ti, pravo salvadorski…

    samo ti znaš tako napisati tekst…sve u jednom dahu…
    tako se i čita…u jednom dahu

    huuuuuuuuuuuuuuuuuuk

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.