Rastanak

Za D.I.
Svaki korak prema groblju bolio ga je. Osjećao se kao da bosonog
hoda po zdrobljenom staklu, što bliže, to je bol bila žešća, ožiljci sve dublji.
Zbog tih ožiljaka samuje.
Strah od ponovne boli zarobila ga je. Svoje srce je okovao ledom
i neće dozvoliti da se otopi, nema više snage za strah, bol, samoću…
Mislio je … Mislio je da je ljubav vječna, da traje… Da postoji za njih i zbog njih. Mislio je da je sva sreća slivena u njihov pehar iz kojeg su zajedno pili. Ali život je igrao podmuklu igru.
Jedan trenutak i nestalo je sve. Jedna čaša previše, ukrala mu je sreću, odlomila dio života od njega, taj dio koji ga je ispunjavao, taj dio koji mu toliko nedostaje, koji ga toliko boli!
Martinje mu je nekada pričinjalo: veselje, društvo, smijeh, ali sada su tu samo bolne suze.
Koga da krivi? Pijanog vozača? Sebe, što je krenuo pola sata ranije?
Više ne zna. Počeo je kriviti sudbinu, život, vrijeme…
Misli je da je ljubav umrla s njime u toj noći, u tim bolnim tragovima.
Osjećao se kao da je dio njega umro taj dan. Mora li toliko boljeti, razdirati dušu?
Mora li srce bespomoćno krvariti i neutješno samovati? Boljela ga je i pomisao na nju.
Martinje je danas zamirisalo po mladom vinu, bijelim kalama na hladnom mramoru i treperavoj svijeći zapaljenoj drhtavom rukom.
Poželio je osjetiti i njen miris, ali vjetar ga je odnio na dan Sv.Martina, na Martinje .

2 komentara za "Rastanak"

  1. Marija
    Marija
    25/10/2020 at 7:27 am Permalink

    Dobar opis duševnih patnji.
    Ove godine zaboravismo i na Martinje. 🙂

  2. Lav
    Lav
    26/10/2020 at 5:47 am Permalink

    Mislio je … Mislio je da je ljubav vječna, da traje…
    Ja još u ljubav vjerujem! 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.