krivnja i gorki prigovori
stopljeni su u jednu bol,
a tvrdi pogledi
u tajanstvenoj polutami
hodaju korakom s osjećajem čistoće,
ali sami

promukli krik
zamišljenog lica
samo spominje bogate godine
i ne sluti,
da život postupa s ljudima
kao bura u šumama
s nemoćnim stablima

uvjeri moje misli
da staklo ne gori na vatri
da ptice ne bude se jutrom
i da ne prepoznaju svoje jato
da nemoć poklanja se svima
grješnicima i pjesnicima

uvjeri me da griješim
da mogu reći odlazim i hvala
da ostavim iza sebe ponos netaknut
spreman za daleki put
nikada pregažen niti dodirnut

uvjeri me da griješim