Vraćam se prekasno
na cvet
tražim te
da te volim
ali latice su sklopljene
a tebe tu nema.
Vraćam se uporno
hoću naš trenutak
ponovo
na trapezu realnosti
ali ništa
prerano si otišla.
Vraćam se žedan
svog neba
prognan iz dna duše
uproprošten u odsutnosti
jer volim
onu koje sad nemam.
Vraćam se
pre nego sam i pomislio da odem.
Suzana Marić
julija
08/08/2012 at 4:26 pm Permalink
Pjesmu doživljavam kao ljubavnu. Prekrasna i romantična mi je prva strofa gdje pjesnik kao misao, kao oblik, ili jednostavno kao vizija dolazi na cvijet, ali ulaz je zatvoren, latice su sklopljene. Veliki pozdrav 🙂