preživjet ću

nekako ću isplivati iz hladnih voda

slijepa za sve oko sebe

u očaju što se uvukao pod krila

ja ne vidim izgubljenost u snu

 

ne čujem riječi

gole misli odjekuju kao aveti u noći

zauzimaju u okviru života sliku

postavljenu umjesto svijeće na ormaru

 

pristojan život živim

preko praga svako jutro ga prenosim

kao blagoslov

hranim se milostinjom

čistom rječi ponavljam od početka

“prestali su disati zidovi

među kojima je sahranjena duša

kao u zarobljeništvu”

 

živim pristojan život mene!