Bajka je što vidiš, ništa tako nije
jedno lice plače, drugo već se smije.
Opsjenar sam tuge i šarade majstor
publika sad ide, evo pada zastor.

*

Svjetla već se gase, prazno kazalište
iz praznine mraka tek sablasti vrište.
Klonula sam nijema, šminka nesta s lica
s jedne mi je noge spala cipelica.

*

U prvome redu sama sjena sjedi
grozničave oči, a obrazi blijedi.
Ona čašu diže, snovima nazdravlja
vani već je zora, život se nastavlja.