Zoran Hercigonja “O destruktivnoj naravi čovjeka” izbor iz Diskursa

Odakle proistječe ljudska destruktivnost? Što je to što čovjeka navodi da bude destruktivan tiranin, da muči druge i uživa u svom tom mučenju i okrutnosti? U povijesti ljudskog roda vidljivo je u kojoj mjeri je čovjekova okrutnost oblikovala njega samoga i društvo u kojem živi, koliko je ljudi poginulo i stradalo upravo zbog destruktivne naravi čovjeka, koliko je čovječanstvo propatilo zbog uzajamnog nanošenja boli i oduzimanja života. A zbog čega? Tko je krivac? Stvoritelj!?
Otuđenost čovjeka je najveći krivac za njegovu narav, otuđenost koja proizlazi iz raznih zidova ograničenja na koje je čovjek (većim dijelom životinja) naletio i sudario se. Čovjek je bačen u vatru, u kruti svijet izvrnutih vrijednosti i krutih prirodnih zakona opstanka (samo najjači preživljavaju), njemu neprirodnih karakteristika, neprijateljski svijet koji je na njega vrebao kao predator. Čovjek je bio lovina, nemoćan i ograničen. Dijelom uplašena životinja, on se bojao, strepio pred nepoznatim. Nepoznavanje okrutnog okoliša,  neprilagođenog i nesavršenog svijeta, čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti koje su produkt njegovog bolnog odnosa s prirodom. Taj bolan odnos je suma svih čovjekovih strepnji, strahova i nemoći da se suprotstavi ćudima prirode. Frustriran zbog nemoći da se suprotstavi svijetu, da prevlada sve te granice njemu „nemogućeg“, a u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je nije u stanju objektivno prevladati, osjeća potrebu za vlastitim mogućnostima realizacije. Jedini odgovor na mogućnost vlastite realizacije je bila destrukcija, izjednačavanje snaga kopljem i očnjakom. Čovjek se pokušavao osloboditi svih tih nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti.

Nepogodnosti su predstavljali svi neprihvatljivi oblici prirodne okrutnosti koji su prijetili golom životu ranog čovjeka i egzistenciji vrste. Poučen iskustvom straha i primjerom hladnokrvnog funkcioniranja mehanizama maćehe prirode i njenih zakona, njezinom okrutnošću, čovjek postaje grabežljiva životinja i sve kasnije civilizacije duguju svoje postojanje prilagođenoj grabežljivosti koju je razvio prvi čovjek, krvoločni Australopithecus na prostorima južne Afrike.

Čovjek kao grabežljiva životinja posjeduje psihologiju zvijeri, psihologiju koja glasi: ubij ili ćeš biti ubijen! To ga je poučila maćeha priroda. Potpuna predanost nagonima i animalnoj strani čovjeka, dala je čovjeku mogućnost da preživi, da se suprotstavi zakonima prirode, da lakše prevlada sva objektivna ograničenja stvarnog svijeta, da lakše prevlada sav taj pritisak osobne nemoći i frustraciju.

Destruktivna narav, neprijateljski (defenzivni) stav, ubijanje, mučenje i okrutnosti, u čovjeku su jačali samopouzdanje i njegovu subjektivnu moć, sigurnost u ionako nesigurnim uvjetima svijeta, čija je nesavršenost rezultat nespretnih ruku Stvoritelja. Destrukcija je izravna posljedica brojnih frustracija i depresija izazvanih bivanjem u neprilagođenoj i nemilosrdnoj okolini, gdje je čovjeka stoljećima ranjavala krutost, ravnodušnost i nesavršenost zemaljske kugle prema kojoj je razvio strah i divljačku želju za osvetom. U tom je trenutku čovjek ostvario puni potencijal kainističkih težnji da razvije poseban arsenal tehnika i oblika oružja i oruđa koji će mu omogućiti da se suprotstavi i osveti mračnoj viziji svijeta i  morbidnosti koju donosi ta vizija.

Čovjek je stoga primoran prihvatiti negativan dio svoje Kainske ličnosti i postati neurotičan i psihotičan u stalnom konfliktu sa svijetom i sa samim sobom. Svoju tisućljetnu borbu s frustracijama i očajem, koje mu nanosi ravnodušnost prirode, sveo je na ugrožavanje i ranjavanje vlastite vrste i destruktivna je narav puni izraz dobila, osobito u politici i diplomaciji, gdje se „Kain“ najčešće predstavlja pod maskom prijateljstva i zabrinutosti za mir u svijetu.

Čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obličju koji mu najviše pogoduje. No ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu s prirodom, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna. Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi, što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim iz stvarnog prevladavanja čovjekove nemoći u prirodi. Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu najviše pogoduju, međutim, takva određenja su otuđena od svoje objektivne biti.

Čovjek je zapao u bunilo, u groznicu; zbog straha od nepoznatog, zbog postnatalne traume počeo je intenzivno  koristiti prirodne mehanizme obrane: maštu, koja je smanjivala njegovo nervno opterećenje i unutarnju napetost. U trenutku kada je prestao prihvaćati objektivnu stvarnost, koja je za njega bila premoćna i neobuhvatna njegovom nesavršenom umu, definirao je iluziju, otuđenu formaciju koja mu je davala isto takvu otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima i pritom stvorila otuđen odnos prema prirodi, prema moćima prirode, otuđeno emotivno stanje, otuđene potrebe, otuđeno djelovanje. Čovjek je zbog straha i životinjskog osjećaja nesigurnosti postao tiranin. Pokušavao je na neki način opravdati svoju moć i snagu, svoju veličinu.

No frustriran i pobijeđen spoznajom koliko je svijet oko njega velik, opasan, krut i nemilosrdan, kako nije u mogućnosti prihvatiti ograničenja vlastite prirode, odao se otuđenosti i formirao subjektivnu svijest koja je razvila subjektivno otuđeno znanje te formu subjektivnog načina življenja. Čovjek, malen i neznatan u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti. Strah i nemoć natjerali su ga da uzme u ruke koplje i potvrdi svoju moć, svoju veličinu. On nije bio u stanju povezati i stvoriti pravilan i balansiran odnos objektivnosti i subjektivnosti (prihvatiti vlastitu nemoć i slabost te naučiti živjeti s tim, prilagođavajući svoju subjektivnu utjehu i iluziju življenja u objektivnoj stvarnosti). On je bio previše frustriran da bi mogao racionalno djelovati i mučen spoznajom kako je malen i neznatan u svijetu gdje je sve limitirano. Čovjek je djelovao nagonski, nagonom za održanjem vrste, za preživljavanjem, za stvaranjem sigurnosti. Iz tog živinskog straha pribjegao je brzopoteznom rješenju: destrukciji i devastiranju. One su ga rješavale pritiska i napetosti, imponirale njegovoj moći i akreditirale ga kao grabežljivca, a ne lovinu. Postnatalna trauma izazvana boravkom u nesavršenom svijetu, natjerala ga je da odgovore traži silovito i žestoko, gnjevom i pesnicom. Zašto je čovjek devastirao prirodu i vlastitu vrstu? Zato što je generacijama bio frustriran i mučen strahom od neprijatelja. Naravno, ovakva reakcija je prirodna nakon proživljene traume i frustracije. Poznato je da visoki stupanj frustracije tjera čovjeka u otuđenje i očaj, oblikuje razinu gnjeva, mržnje i bijesa te da se takav čovjek želi osvetiti i potvrditi svoju moć. Čovjek se nalazio zavezan u vreći bez svjetla i morao je pronaći put prema van. Budući da nije uspio razvezati čvor konopca objektivnosti kojim je bila zavezana vreća (budući da je bio toliko frustriran da nije uspio shvatiti i razumjeti svoju nemoć te je prihvatiti kao takvu i naučiti živjeti s tim ), on ju je rasparao kamenim nožem otuđenja i vlastite subjektivne formacije. Njegov zaštitni mehanizam (mašta), davao mu je snage da se suprotstavi i osveti. Osveta ne bi mogla biti dovoljno jaka da se u dlakavom tijelu majmuna s dušom nije krio gnjev, bijes, mržnja i agresija. Čovjek se želio osvetiti maćehi prirodi i pokazati joj očnjake.

Gajio je nagone zvijeri, psihologiju ubijanja, lova i okrutnosti. On je smatrao kako će jedino tako egzistirati i ostvariti svoju moć nasuprot prirodnim ograničenjima. On je mislio da se s rogatima može bosti, da se vraća oko za oko, zub za zub. On se već tisućama godina želi osvetiti ovom svijetu i onome koji ga je ostavio da pati i čami u mraku nesavršenstva tako da je njegova destruktivnost postala navika koja se jednostavno podrazumijeva kao zdrava formacija koju prihvaća svaki novorođeni član zajednice. Čovjek je razvio princip i metodu djelovanja koja je pandan prirodnim hladnokrvnim i beskrupuloznim zakonima opstanka i preživljavanja. Razvio je destruktivnu narav koja mu je obećavala sigurnost i opstanak. Jedino u njoj, vidio je pravdu i obećanu slobodu. On je žudio da pobijedi sva ograničenja svijeta; on je žudio za osvetom. Destruktivna narav je očekivana reakcija na frustraciju koja je čovjeka zadesila u nesavršenom i neprilagođenom svijetu. Nusprodukt svake frustracije je gnjev, mržnja, agresija i želja za osvetom.

Ako čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći, tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i podcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost, a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi, što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć, daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepogodnosti. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak. Bilo je i za očekivati takvu reakciju frustriranog čovjeka koji se našao u neprilagođenom i nesavršenom svijetu.

Kada je čovjek frustriran, njegova priroda nije u stanju podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti.

Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Isto kao što prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogodnosti. Svijet je iskrivio čovjeka neprilagođen i nesavršen svijet, stvoren drhtavom i nespretnom rukom Stvoritelja koja je izravno iskrivila čovjekovu narav i učinila ga destruktivnim. No ta destruktivnost nije stala. Čovjek je postao i autodestruktivan, uništavač vlastite vrste, tiranin i despot.

Generalno gledano, čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ako izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Čovjek nije mogao pronaći svoje mjesto u prirodi, kutak u kojem bi se osjećao sigurno i moćno. Malen majmun s dušom pod pritiskom frustracija, koje mu je nanio sam Stvoritelj nesavršenog svijeta, nije znao  je li njegovo mjesto na grani ili tlu. I dok se koprcao po mraku zavezane vreće, smišljao je osvetu, rashuktao bijes, agresiju, mržnju i gnjev. I takav se jednog dana usudio izaći iz vreće i devastirati svijet oko sebe i vlastitu vrstu. Čovjek nikada nije toliko destruktivan kao u trenutku kada je povrijeđena njegova ljudska veličina, uzdrmano njegovo mjesto u svijetu, poljuljana njegova sigurnost.

A na sve je to naišao u trenutku kada je kročio preko praga nesavršenog svijeta u kojem spoznaje samo bol, strah i nemoć. Destruktivnost je stoga čovjekovo prirođeno stanje jer je u njemu godinama, stoljećima, tisućama godina živio, djelovao i borio se za egzistenciju. Da bi preživio, morao je razviti destruktivnost i grabežljivost.

Ergo: Strepeći pred opasnostima svijeta u kojem se našao, čovjek je djelovao kao uplašena životinja; on je napadao i razarao, bojeći se za živu egzistenciju, strahujući za sigurnost, za mjesto u predatorskoj okolini. Čovjek je po prirodi postao despot, destruktivan za vlastitu vrstu i svijet oko sebe. Za takvu njegovu reakciju zaslužna je postnatalna trauma izazvana grubim i nesavršenim svijetom koji se obrušio na njega kao jastreb.

Čovjek nije imao tutora koji bi ga usmjeravao i vodio; on je sam pod pritiskom brojnih frustracija morao živjeti i djelovati, životariti i egzistirati. Destruktivna narav čovjeka izazvana je postnatalnom traumom i kao takva postaje sastavni dio njegove svakodnevice, svakodnevne borbe s osvetoljubivom i grubom maćehom prirodom.

3 komentara za "Zoran Hercigonja “O destruktivnoj naravi čovjeka” izbor iz Diskursa"

  1. AnjaL
    14/02/2020 at 12:11 am Permalink

    Postoji jedna rečenica Meše Selimovića iz romana Derviš i smrt koja mi se, još u vrijeme dok sam čitala lektire, posebno urezala u sjećanje , a išla je otprilike ovako: “To se pokazao moj strah i nemoć pred njima, a strah i nemoć rađaju niske nagone.” Bila je to rečenica koja mi je upalila jedno novo svjetlo u raskrinkavanju vlastitih slabosti kao i u odluci da se oduprem tim nagonima. Ti niski, destruktivni nagoni postoje u svakom od nas, kao dio naše pale, Kainove ili Adamove prirode. No, dok jedni shvaćaju svu poraznost tih slabosti, drugi im se ne mogu, ne znaju ili jednostavno ne žele oduprijeti dok i njima samima ne oduzmu potpuno snagu iz čega se javlja još veća destrukcija… i eto te u krugu pakla iz kojeg se ne znaš više izvući…sve dok ne upoznaš ruku spasa…

  2. Marija
    Marija
    14/02/2020 at 7:35 am Permalink

    Autor destrukciju veže uz prve korake čovjeka, kada se nezaštićen i nemoćan borio sa silama prirode i neprijateljskog okruženja. Oprez i reakcija na opasnost generacijama su mu usađivani u podsvijest. Život u uređenom društvu navukao je tanak sloj civilizacije na njegovo ponašanje, ali taj se tanak sloj često obriše kada nastupe vanredne okolnosti. Onda čovjek čovjeku postane vuk.
    Loše se misli uvuku u svakog čovjeka. Zovemo ih iskušenjima i nitko na njih nije imun. Stvar je osobne odluke kojim ćemo putem hodati kroz život.

  3. AnjaL
    14/02/2020 at 9:48 am Permalink

    Autor je na početku postavio pitanje: Odakle proistječe ljudska destruktivnost? Destrukcija je plod odvajanja od cjeline. Postoje teorije da je čovjek davno prije bio daleko duhovno razvijeniji i imao je uvide u stvarnost o kojoj mi ni danas u ovom “naprednom” vremenu nemamo pojma. Osobno mi je draže misliti (jer ne znamo istinu) da su ti prvi koraci o kojima autor govori bili nakon pada ljudskoga roda… a pad je nastao uslijed odvajanja od Cjelovitosti. Čovjek je, vjerujem, tada kao i dan danas, imao slobodu izbora: ostati iznutra cjelovit ili ići za nečim izvan tog jedinstva, te unutarnje cjelovitosti. Tako da je destrukcija bila u njemu od početka kao izbor. Odvojeno biće osjeća nelagodu, strah, nema zaštite i jedino što traži je zapravo opet način kako da se zaštiti, da ima sigurnost, odnosno da povrati svoju cjelovitost natrag. Ali, to mu stalno izmiče jer u takvom unutarnjem rascijeljenom biću i priroda se očituje kao zla maćeha. I prošlo je mnogo vremena od tada i tko zna koliko će još proći dok se sva ljudska bića okrenu ponovno k izgubljenoj spoznaji vlastite cjelovitosti. Do tada će i dalje nastojati pokoravati prirodu vlastitom osjećaju nemoći da uspostavi cjelovitost izvanjskim putem.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.