Zamrle su pjesme
mojih spomenara
sada samo sjeta
čaroliju stvara.

Utihnuli zvuci
ptica iz ravnice
navukle se bore
na staračko lice.

Djetinjstvo iz misli
snažne slike pruža
opustjela bašća
ocvala je ruža.

Ljubavi tek neke
ponekad se sjetim
srce poskoći vedro
sreća tijelom poleti.

Ne trgaj mi vjetre
grane stare breze
jer tek upregla sam
stihove u čeze.

Štefica Vanjek-Štefi