Hoda čovjek između  dana i dana a u njemu nikako cio nije.

Pustoši  ga i ispija  jaz između moći i htjeti  s toga posustaje 

no  ne  odustaje tako njišući se olakšan u kretanju za dio  tegobe

nađe se na mjestu   za istinu.

Strpljiv čeka i sačekuje tren   u kojem nebo i zemlja zamjene mjesto 

ne otkrivajući tajnu kako, golog ga okupaše u istini .

Prokaplje ljubav  iz visina niz  čelo i oko tražeći poru zasjeklu

duboku  za siguran silazak  malo niže tu baš negdje

s lijeve strane zamjene mjesto za čas

tegoba i olakšanje