MOJ PRVI VINSKI DEB I(svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajem je istinita)

 

Odlučih raditi vino.

Iskreno, nikada mi to prije nije padalo na pamet, no kako tate više nema, ideja je jednostavno zasvijetlila kad sam nakon podužeg izbivanja stupila na dvorište moga djetinjstva. Pogled ispred, otkrivao je neosporan urod, (pre)dugačke grane koje su taman, pokrile staru garažu. A na svakoj grani kesio se, dobro držeći  grozd.

Baš od toga mirisnog grožđa, posve drugačijeg okusa odlučih i ja isprobati svoju odluku. Uostalom, treba se nastaviti tradicija! Moj je otac svake godine radio vino, u tome je, rekla bih, baš i uživao. Pokupio bi grožđe, sprešao ga i smjestio u malu, drvenu bačvicu. Nema šećera, nema sumporenja, kojekakvih kvasca, vinobrana… Vino je bilo ok taman negdje do Božića…reklo bi se, ni mošt ni vino…dalje…smo imali ocat. Probala sam nekoliko puta onak’, čist dobronamjerno spomenuti da su neki dodaci neizbježni, no kako sam uvijek nailazila na otpor, odustala sam. Zato bi u našem podrumu ispod polica, svake godine bila jedna plastična posuda više. U jedno smo bili sigurni. Kažu, da što dulje stoji, ocat je sve bolji. Bili smo vlasnici izuzetno dobrog octa.

Jasno da sam svoju zamisao odmah saopćila svojoj boljoj polovici. Ne znam zašto je odjednom samo zanijemio i  okrenuvši se, pogledao u nebo ispustivši bolni lelek. Odlazeći, uspjela sam čuti da pita: “Zar nemamo dosta octa?“

Tek toliko da spomenem, kod mene se ne radi se o onim uobičajenim sortama kao pinot, rizling ili sve one moguće vrste suhinjona😊  za koje moj muž veli da skupljaju usta na još, ne radi se ni o razvikanom kaj ti ja znam, šardoneju ni vulgaris graševini! Ako razmotrite sve navedeno – radi se o specijalno uvriježenoj vrsti koja krasi mnoga zagrebačka dvorišta i ako baš hoćete, zove se puno ljepše od svih nabrojanih – IZABELA.

Grožđe okruglih crnih bobica, već pri izgovoru, je drugačije, turate bradu naprijed, otvarajući usta kao da ćete zapjevati…. IZAABEELAA. A još kad ga okusite, osjećaj je, u najmanju ruku, nezaboravan.

Čim ste je stavili u usta očekujete odmah upiti njen nektar no…  samo ime vrste, na početku, počinje sa ..IZA.. dakle, kada zagrizete…nema nektara, nektar je IZA…prvo vas omami, obuzme ko’ bršljan viticama, kaj mirisna grahorica njen slatkasto opojan miris. Zubi vam lagano pokušavaju probiti naizgled tananu kožicu…osjećate otpor,  pa grizete jače, zarivate očnjake u tu prividnu krhkost, bodete tu tvrdokornu crnu bobu unutar usta i odjednom… GLUK…brzinom svjetlosti, nešto hladnjikavo i sklisko izletjelo je niz vaše grlo i niste baš sigurni da li ste progutali pikulu iz djetinjstva ili riblje oko. Pokušavate neartikulirano nešto izustiti ( nasličniji je onaj mrmrluk koji ispuštamo kad u ustima imamo onu kuku koju nam omiljeni zubar objesi na jednu stranu čubica skupljajući slinu) izgovoriti makar ono… bemti – no frfljajući, na van, to izlazi kao … BELLA… Frapirani progutanim, upirete prstom u spokojan novi grozdić i izgovarate  još jednom… IZABELA.. Osoba nasuprot vas (nikako ne jedite kad ste sami) svakako vas gleda u čudu jer ne razumije što je sporno u tom malom grozdeku. Taj netko upire prst u vaša usta  i smireno vam govori da skinete tamnu opnu koja vam je zapela na gingivi dvojke. Turate mali prst i noktom skidate praznu tamnu ljušturicu sretni što je to samo obična, bezazlena kožica netom ubranog grozda a ne drastična upala desni ili ne daj, Bože, nova zubna ljuskica koju ste taman ugradili prije tjedan dana.

Baš to, specifično grožđe, trebalo je pobrati. Obzirom na količinu, shvatih da sama baš i neću stići, pa boljoj polovici uputih pogled tužnog Flokija na što je, ne baš finim tonom moj mileni, samo izustio: „Gdje je ta vražja kaca?“

I…tako je krenulo u pokušaju da napravim vino koje traje…koje će teći dok ga ima…svih 100 litrica…Odlučih svim dušmanima od prijatelja zajedno sa svojim hrastom, svojim milenim kojem sam bila sprdex zadnjih tjedan dana (nakon svečanog priopćenja svog nauma) pokazati da sam se jednostavno stopila s tim bobicama, pronašla iznenada, istu, žilavu i srodnu vrstu. Nisam ja zabadava lav po horoskopu! Ono sa podznakom strijelca u kojem sam se cijeli život pronalazila, ovaj puta ću zanemariti. Kreativnost i tvrdoglavost! Moje prave lavlje karakteristike. Uostalom, u zadnjem broju Glorije, lijepo mi u horoskopu piše da u ovom tjednu mogu ostvariti sve što poželim.

A ja želim – vino.

Dakle, odradih sa pranjem. Pobrala sav žilavko sa brajde, odvojila bobice od peteljki, samljela… Šteta kaj nije onaj vražji halloween! Takve čudno plavkaste nokte skup sa kožicom uokolo, niti u jednom salonu za manikukru mi ne bi uspjeli napraviti.  Obzirom da su i još dan -danas plavkasti, unatoč pranju svim mogućim deterdžentima, pastama, čeličnom žicom, možda i  potraju do tad.

Sve je smješteno u onu najveću okruglu posudu, količina spremna za prešanje. Naravno, čvrste ruke moga hrasta, zatezajući zub po zub metalnog dijela preše, izvadile su dušu iz bobica. Tako je to zdušno i nekako energično, bolje reći, mahnito, bez riječi, radio – da sam u jedan mah poželjela biti Mel Gibson, ono kad u filmu „Što žene vole“, čita misli.

Gledam ja… teče naš prvi mošt! Trčim odmah po čaše. To ipak treba nazdraviti! Čisti, slatki, nektar cijedi se niz grlo. Ptica zloslutnica iz moje glave šapće … valjda to nije jedino fino što ćeš od tog vina popiti…Srećom, znam kako treba, uputih glavi lavlji rik i misao nestade bez traga.

Sav ostatak ocijedila i ulila u veliku, sjajnu inox bačvu od 200 l.  Gledam mirišljavu unutrašnjost, došla taman do pola… 100 litrica… 100 litrica mirišljavog nektara! Uzimam poklopac, mičem onaj maleni čep odozgo i stavljam vrenjaču, bijelo -žutu plastičnu posudu do pola punu vode, baš kako je to činio i moj tata.

Ponosno kažem, to je to! Sad treba čekati!

„Kaj čekamo“, -pita moj hrast.

– Čekamo da počne brboćati!

Jedva sam  dočekala drugo jutro. Palim već u 6 h svog zelenka,  već unaprijed vidim kako se miče žuti poklopčić, čujem još na Držićevoj  kak brboće u Dubravi.

Dolazim, uzimam ključ od podruma, otvaram vrata a tamo…. tišina. Ništa. Prisutne samo mušice na bijelom cjedilu koje je ostalo od sinoć.  Ni b..a kamoli brboć… Pretvorih se u uho. Postadoh Dambo. Izbrisala sam ušesima sve slučajne kapljice koje su se našle na sjajnoj površini bačve hodajući uokolo nje, osluškujući.  Ni š… ni šš…ono brboć  se čini kao nedostižno pjevanje…

Nisam puno ljudi zvala. Nisam. Strica, prijatelja Alana, (ne znam zašto mi se nakon 10tak poziva prestao javljati),  susjeda Matu, Mirkeca iz crvene zgrade, Nebojševu tetku iz Zadra, (žena sa 84 još uvijek radi vino), Slaveka sa kata,  posjetila sam  jedno 1000 puta Google , YouTube (nemoguće gladan, onih sitnih 100 videa mi pojelo bon na mobitelu), u pdfu skinula sve priručnike o proizvodnji vina.

Od toliko prikupljenih informacija vrti se i vinskim mušicama oko moje glave.

U utorak još uvijek tražim grešku. I još uvijek ne brboće.

Odjednom mi sine! Pa moj prijatelj Braco zna sve o vinima! Čovjek čeličnih živaca, onako potpuno kul, smiren…Kada priča, priča onako tiho i sporo. Pretvoriš se u uho. Ponekad mi je ovako energičnoj, dugo čekati da čujem kraj. Ako ga slučajno prekinete, kratko vas prostrijeli pogledom, na što vi jednostavno progutate riječ što čuči u grlu, lice vam, prelije doza crvenila i znate da to nije od menopauze koja vas dere, nego nelagode njegovih prodornih očiju. Progutate još jednom slinu da ste sigurni da ste ishitreno pitanje sigurno poslali niz jednjak. Pa slušate. Čekate. I na kraju ste zadovoljni. Traje, ali puno naučite.  Po vanjštini, nikada ne bi rekli da u njemu kuha toliko energije… skija, vozi motor, igra tenis, sadi, radi, šeće, pije, pjeva (doživotno ću pamtiti njegovu izvedbu „Mramor kamen i željezo“). Čovjek pun znanja, prošao pola svijeta! I sam je vlasnik vinograda, ima apotekarski opremljen podrum koji krasi ne jedna, već 4,5,6 ili kaj ti ja znam koliko, nisam ih nikada brojala, veeelikih, bliještećih bačvi vina.

Ako mi on ne može pomoći, ne može i neće nitko!

Zovem Bracu…pretplatnik privremeno nedostupan…zovem ponovno, ništa… Nakon par minuta stiže slika i poruka – čovjek je na adrenalinskoj vožnji motorom, ne može se javiti. Šaljem sms-  kad stigneš, javi se, hitno je…Braco mi se javlja tek u jutro. Budan već od 6. Otrčao 2 kruga oko Maksimira. U 7 ima dogovor za tenis, u 9 je naručen kod zubara, poslijepodne ide na predavanje o mehanici stijena, u 19,00 na premijeru…

– Što se desilo?- pita. Objasnim čovjeku sve svoje radnje.

S druge strane tišina, ni pitac. „Halo“- dreknem u slušalicu misleći da je već otišao na tenis. S druge strane miran glas – „tu sam, zašto vičeš u slušalicu?“ Čovjek strpljivo sluša. Završim svoje svjedočenje.

On samo kaže – dobro!  Sad ćeš … i kao da čita, krene nabrajati potrebno… sad ćeš ovo… pa onda….

Trajalo je. Istina, nekoliko sam  puta tražila tajmaut , moleći da se vrati na početak. Moždane stanice kao da mi nisu htjele prihvatiti proceduru jednostavnih rješenja. Na kraju.. donekle shvatih. Utješno, rekao je da sve piše na vrećicama koje trebam kupiti. Palim svog zelenka i trk do poljoprivredne apoteke. Tamo, ljubazan, visoki gospon vadi sve što tražim glasom koji  zna što radi.

Dolazim kući pa trčećim korakom hitam u kuhinju pripraviti sve što treba. Na jednoj vrećici piše kvasac. Na drugoj, hrana za kvasac. Sa žaljenjem uzimam onu litricu mošta koju sam si ostavila za guštanje na kraju dana. Kaže Braco, kvasac bolje pliva u moštu.

Odradih, pomiješah, utočih, ispustih.. i tako u nekoliko navrata utočih…ispustih… Sve po uputi Brace. Da se malo sve izmiješa. Da se sljubi, kako kaže. Stavljam opet onaj poklopac. Vežem ga streč folijom. Ne jednom, četiri puta. Na to stavljam ponovno debelu, široku gumastu traktu. Bačva opet, nema šanse da diše. Da bi ipak, dobila malo zraka, umjesto dihalice, stavljam dobro poznatu plastičnu posudicu za žutim poklopcem. Uzimam tatin  štokrl, postavljam ispred bačve… sjedam i čekam… brboćanje…

Petak. Vozila sam zelenka 120… Ovaj puta nisam u glavi čula brboćanje niti na Držićevoj, niti Čulinečkoj. Dubrava skup s psima, još je spavala kada sam stigla.  Sa ključem prvo trčim prema podrumu. Ko’ u filmu „Bilo jednom na Divljem zapadu“, grunem vrata od podruma a tamo opet – tišina… Preplavi me valung, opere iznutra i izvana, lav u meni riga vatru, umjesto Tintilinića iskaču kletve, sva moguća pogrdna slova spajaju se u nevjerojatne riječi…i dalje ništa.  Šutam nogom po kamenom podu, vrtim se u krug. Odjednom, pred očima vidim Baltazara. Pogled mi pada na starinsku peć u prostoriji ispred. Pa daaa ! Trčim van uzimajući trešče za potpalu i dvije velike cjepanice. Idemo se grijati!  Da te vidim sad, ima da se znojiš, da sa tebe kapa od vrućine, ima da ti se žuti poklopac vrti kak’ ringišpil – govorim mislima gledajući kičasti sjaj inoxice.

Nisam dugo čekala. Nakon 3 cjepanice isprva mi se činilo da se pomakla prazna staklenka. Priđem polako, skoro na prstima buljeći u žuti poklopac. Ne mogu vjerovati, pretvoren u periskop, poklopac se odignuo i čujem, tiho … boć…..Zurim ne vjerujući…Smijeh mi putuje oko cijele glave… Sigurna sam da su me čuli do kraja ulice.

Bućkalo je to jedno 5,6 dana… Priznajem, kurila sam sve u 16 tatinu peć.  Istina je i to da sam skurila metar drva, glavno da je mom vinčeku toplo i da brboće…

Telefonom, moj prijateljski, strpljivi enolog me savjetuje da sam sad mirna jedno 10-tak dana.

……

I tako, prošlo je. Odbrkokalo svoje.  Po uputi, izmjerila, procijedila. Bacila talog. Zbigecala ponovno bačvicu iznutra. Vratila mirisnu, obećavajuću tekućinu. Poklopila, nauljila, zavrtila .  Zablindirala  poklopac.

Kaže Braco:“ To je to! Kupi puricu, speci mlince i čekaj Martinje“.

……………..11.11.2022……………

Eto… Martinje je tu. Čaše, spremne čekaju.

Naslonjena na ramena moga hrasta, moga milenog, lavica u meni tiho prede. Unutrašnjost preplavio ponovno moj podznak, strijelac. Partski hitac je okinut. Eno ga, curi iz pipe sjajne inox bačve. Teče odvažna, strasna crvena tekućina. Teče vinska mladost.

Moje prvo vino.

 

P.S.  malo o sorti i nastanku imena….

Baš si nekako mislim – Bog zna tko je prvi unio neku uzgojenu vrstu grožđa u Ameriku. Možda je baš neki naš Hrvatko –  neki Frane, Mate ili Ante u 19 st. kada se desila velika seoba iz Europe u Ameriku,        sa suzama u očima ponio sa svoje rodne grude, opraštajući se, za sjećanje – najbolju reznicu omiljene (Plavac mali, Babić ?) sorte. Pazio je na nju kao zjenicu oka svoga ploveći brodom sve do odredišta, izlaza u bolji život, u obećanu zemlju.

Tražio je, hodao, pješačio miljama… Pronalazio to novo mjesto koje bi moglo izbrisati iz sjećanja njegov grad ili otok, more.

U očaju da nikada neće pronaći sličan pogled, slično more, izmoren i obeshrabren, zapiknuo je, tu grančicu plemenite, naške sorte, negdje u preriji Kolumbove zemlje. Nije ni znao da je pola te prašnjave gole zemlje u vlasništvu lijepe Izabelle Gibbs. Naravno, ljepota Izabelle nije bila ni do koljena našoj Kati ili Luci (čije slike su im bile u još u očima) pa je naš Frane, Mato ili Ante, vidjevši da tu ne može izgraditi novi dom, stisnuo zube, obrisao suze zbog rastanka od djelića rodne grude i mahnuvši Izabelli, krenuo dalje trbuhom za kruhom.

Izabella se isprva čudila tom malom štapiću zabodenom u žilavu, prašnjavu zemlju. Još više kada je za nekoliko tjedana ispustila prvi listić. Nije trebalo dugo da vidi da je grančica dobila velike zelene listove vrlo slične njihovoj divljoj sorti koja je imala zrnaste bobice i male listiće. Odlučila je poigrati se, pa je spojila grančicu donešenu od našeg možebitnog Hrvatka i svoju žgoljavu, od divljeg grožđa… Posadila, čekala i dočekala. Sa osmjehom, žurno je nosila sadržaj u svom šeširu put prvog saloon-a. Odmah uz šank, ogrnut svojim pončom sa viskijem u ruci, stajao je  Clint Eastwood.  Pružila je ruke nudeći sadržaj…Dalje priču znate… makne cigaru, pljucne i proba… izusti samo – Izabella

 

 

 

 

 

 

6 komentara za "MOJ PRVI VINSKI DEB I(svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajem je istinita)"

  1. Suzana Marić
    11/11/2022 at 4:37 pm Permalink

    Haha, bravo, majstorice! Ja sam samo jednom pokušala praviti vino i dobila odličan vinski ocat , na radost bližnjih i sela . Podijelila sam skoro sve. Koko, uživala sam u ovoj lijepoj i duhovitoj priči . Podsjetila si me na djeda i njegove vinograde. Ne znam kako je uspijevao, ali njegovo vino je bilo boje zlata, a bistro, gotovo prozirno. Uživala sam u slatkom moštu, ponekada i previše, ali tko pita 🙂

  2. julija
    11/11/2022 at 6:07 pm Permalink

    Moj je muž uvijek pravio vino – malvaziju, a ja nisam ni pogledala kako se to redi. Samo bih uživala u moštu. Zanimljivo ispričana priča. 🙂

  3. koko
    12/11/2022 at 9:37 am Permalink

    Hvala Suzani, Mariji na komentaru. Iskreno i ja sam do sada samo uživala u moštu. Ove godine izgubila sam oca koji je sav ostali posao (osim branja i prešanja) odrađivao potpuno sam. Priznajem, čak sam ponekad znala i gundrati zbog te silne želje da radi vino svake godine pogotovo što je davno prošao 80 godina.
    Dosta dugo sam izbivala nakon svega i vrativši se u stvarnost dočekalo me to grožđe koje je naprosto pokrilo garažu. Od prijatelja „vinogradara“ svi imaju ozbiljne trsove, sve neke plemenite vrste, pa moje grožđe baš i nisu željeli… U podrumu složene 2 male drvene bačvice i ta nova, koju sam mu kupila prije dvije godine i koju na kraju, nikada nije upotrijebio jer je vjerovao u svoje drvene… pored, preša i svi dodaci… Sam pogled na sve to je definitivno bio okidač, sigurna odluka je jednostavno izrečena u mojoj glavi. Vjerujem da negdje gore i moj tatek, obzirom na odrađeno, se zadovoljno smije.. Ako ništa, ostati će mi ova poduža ispisana crtica. Možda nije baš bila za objavu na ovom portalu gdje se objavljuju prave priče, no, oprostiti ćete, ipak je Martinje…. 😊

  4. Marija
    12/11/2022 at 5:04 pm Permalink

    Dobra je priča. Da imam svoje grožđe, radila bih vino, ali mi smo ga do sada uvijek kupili u Istri, pa sada to otpada.

  5. Mihaela
    12/11/2022 at 5:07 pm Permalink

    Simpatična humoreska. 😉

  6. AnjaL
    13/11/2022 at 9:21 am Permalink

    Duhovito ispričano! Posebno mi se svidio opis grožđa – mogla sam ga okusiti pri samom čitanju. 🙂 Pozdrav koko!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.