Tamo gdje se duga sa morem spaja,
gdje radosti nema kraja
gdje svatko svakoga prijateljem zove,
tamo djeca sanjaju predivne snove.

Tamo su leptiri prekrasnih boja
cvijeća, igračaka ima bez broja,
tamo pozdravljaju i rodu i lastu,
tamo djeca bezbrižno rastu.

Na drugoj strani ovog svijeta
cvijeća nema, više ne cvjeta,
tu se neprijateljem stranca zove,
tu su ukrali djeci snove.

Sivi su dani, crne su noći…
Vapaj odjekuje za pomoći:
Fetu kruha, malo hrane,
čisti zavoj za sve rane.

“Gdje je moja igračka sada?”
Dijete pita, dijete se nada.
“Obojajte nam nebo u plavo,
ja bih pod sjajnim zvijezdama spav’o!

Sanjao bih: tatu, ujaka, brata…
Sanjao bih snove bez buke, rata…
Krevet bi mi bio od nekih oblaka,
uspavanku pričala moja baka.”

Ali kako djeci vratiti snove,
kako se ta radnja zove,
da ju naučimo svi od reda,
da nas svako dijete s radošću gleda?

Suzana Marić