Kamena čipka obale rasula se u zveckave oblutke, pa ne znaš da li šapuće more ili kamen, dok u zelenim oblačcima sunce miriše na smolu,
Arhiva > Sanja Oblak
Vraćanja
Misli plašljivo prolaze samoćom, pa kadšto umorne zastanu u bunilu snova, kadšto u vrevi riječi, dok pod kasom noći, i do zadnje zvijezde praskozorja, mjesečev srp žanje stepske trave, da vlati polegnu kao meki mah na svim putevima, kojima se vračaš s pjesmom za utihnute balalajke.
Kapučino
Nostradamus, kalendar Asteka, Sodoma i Gomora, žuta štampa i neke doktorske disertacije, relativno iskazuju, da se bilijuni godina zbijaju u crnu rupu.
Ah, tek navratih
Netom tmasto nebo baci bakrenjak u tamne gore Žumberka, već se ravnicom rasu zviježđe Oriona, jer tako se čine rojevi prozora što tananim svijetlom sipe, dok podno Griča, grad tone u sjenama noći.
Pričaj mi
Oduvijek me zbunjuju semaforizirani odnosi, kad na raskršćima titraj svjetla označi trenutak da nešto izustiš, a da pri tom ništa ne kažeš. Samo prijeđeš na drugu stranu iste tišine, jer tko si da zastaneš, tko si da pitaš i čemu misli, kad je sve dorečeno … Ne, ja ne bih htjela krilom željezne ptice rasporiti […]
