9:40.

To je trebalo biti vrijeme našeg polaska s kolodvora. Brat i ja  ne pravimo paniku. A zašto i bi kada je u ovom dijelu Europe kašnjenje sasvim normalna stvar. Nismo mi Japanci , nitko neće podnijeti službenu prijavu, niti bi tko od odgovornih u tom slučaju časno dao neopozivu ostavku. Nemojte ni u ludilu pomisliti da spominjući precizne Japance i obranu časti prizivam harakiri, sačuvaj Bože, i tako bi nas  po nekim crnim prognozama u vrlo skoroj budućnosti mogao pojesti mortalitet. Naše je da čekamo i živimo u nadi da vozač neće nadoknađivati loše prolazno vrijeme nerezonskim stiskanjem papučice gasa.

 

9:50.

 To je u praksi vrijeme polaska. Tih poklonjenih deset minuta smo iskoristili za bratsku podjelu dojmova o kratkom boravku  u  gradu našeg djetinjstva. Ulazimo u autobus i odabiremo prva dva slobodna mjesta ( naravno, sjedala s brojevima s naše rezervacije je već netko prisvojio) i brat počinje raspoređivati stvari u prostoru za prtljagu iznad putničkih sjedala. Imali smo dvije vrećice i nije bilo potrebe puniti „utrobu“ autobusa. Tek što je  krenuo sa  spremanjem istih, odvalio se nekakav mali plastični dio koji je služio tko zna čemu. „Jeste li vi normalni, zašto ne sjedite, rušite autobus i glumite frajera!“, izgalamio se brkati krezubi vozač. Brat mu smireno pokušava objasniti svoju namjeru, te da njegov čin nema nikakve veze s odvaljenim plastičnim dijelom ionako oronulog busa. „ Liječite Vi svoje komplekse na drugom mjestu, postoje institucije za takve kao što ste Vi !“ , vozač nastavlja u sve agresivnijem tonu. Bratu presjeda takvo ponašanje i upozorava ga da će po dolasku na krajnju destinaciju odmah obavijestiti njegove nadređene o neprofesionalnom ponašanju. „ Nisi u pravu dečko. I ja sam po profesiji vozač, vozim trideset godina, prešao sam xxxxxxx kilometara, i da znaš, ako putnik padne i slomi nešto, onda bolan, zna se ‘ko odgovara“ , javlja se ničim izazvan putnik koji se smjestio dva sjedala ispred nas. Pomislio sam kako bi pad za brata zaista mogao biti bolan i odgovorio mu da je u pravu što se tiče opreza, ali da isto tako postoje pravila (pisana i nepisana) profesionalnog ponašanja. Zbog tog istog putnika poslije ćemo odstupiti od uobičajene rute i ostaviti ga na „divljoj“ stanici na kojoj su ga trebali dočekati „njegovi“. Toliko o odgovornosti, brizi za putnike i profesionalnosti. Shvatili smo da je ovo borba s vjetrenjačama. Slijedi predaja (verbalne bitke i karata) , naslanjamo  se na sjedala, a brat mi namiguje uz smiješak „ Prijavit ću incident kad dođemo u ZG“.

 

10:30.

 Stižemo u Vrgorac kako bi pokupili putnika koji je zvao „firmu“. „Piš-puš“ pauza je trajala 10 minuta. Jedan putnik se ukrcao i motor se ponovo zahuktao . Na upit da li je on zvao „firmu“, putnik je s negodovanjem zamahnuo glavom lijevo-desno  i zatvorio oči. Što se drugo moglo napraviti nego nastaviti putovanje. „ A šta je s putnikom koji je zva’ da se dođe po njega ?“ , inteligentno zaključi vozač da ipak netko fali. Odjednom škripa. Skoro smo pregazili ženu koja je izletjela na put. Kroz otvorena vrata autobusa je dopirao zadihani, ali još uvijek kriješteći glas „ Zvala sam… zvala sam…u  firmu…fala..fala….“

Napokon smo bili kompletni, padala je neka kišica, pa smo polako zatvorili oči po uzoru na „ onoga koji nije zva’ “. A sada via Split.

 

12.00.

Bratov glas je s vremena na vrijeme ponavljao upite o temperaturi i općem stanju organizma, a ja sam kroz polusan odgovarao da je sve ok. Noć prije sam bio završio na hitnoj s temperaturom od 39 C, pa su možda pojedini događaji iz ove priče i dio halucinaije, ali obećavam da ću svaku rečenicu protresti s bratom prije bilo kakve javne objave. Kako god, u Splitu smo na autobusnom kolodvoru i otvaram oči.

Vozač objavljuje da imamo trideset minuta pauze. Brzo izlazim van jer me ,oprostite na izrazu, urinoinfekcija tjera u potragu za WC-om. Pronalazim spasonosni natpis, ali i rampu koja me spriječava da uđem sve dok ne ubacim tri kune u tanki otvor aparata koji prima samo kovanice. Ok, dat ću i sto kuna koliko me stišće, ali zar ne mogu platiti poslije izvršenja onoga što je hitno i nužno. Rampa šuti i ne miče se. Tražim sitne po novčaniku, stišćem se koliko mogu i napokon uspijevam pronaći „medu“. „Gospodine, aparat vam ne vraća ostatak novca“ , upozori me gospođa koja je bila zadužena za čistoću i poslovanje, pa mi je iz ruke uzela pet kuna i  usitnila ih kako me aparat ne bi opljačkao. Nije shvaćala da sam ja imao samo jedan cilj , te da mi je oduzimala dragocijeno vrijeme. Svejedno sam joj zahvalio, ubacio 3 kune u aparat, a dvije vratio u novčanik. Rampa se tada smilovala i uspio sam  izbjeći ono najgore.

 

13:00.

Nakon izlaska iz Splita i kratke vožnje stajemo na odmorištu koje ima solidno uređen restoran.Vozači jedu. Pauza od dvadeset minuta brzo prolazi. Brat i ja smo zapeli u razgovoru uz čaj, pa nas je vozač morao tražiti po restoranu jer su svi ostali već bili u autobusu spremnom za polazak. Kulturno smo se ispričali čovjeku koji nas je „špotao“ sa čačkalicom u ustima dok je masnim rukama namještao kravatu koja mu je žuljala debeli vrat . Nas dvojica smo već odavno prihvatili rolu problematičnih putnika, pa nam je cijela stvar postala totalno komična. Putnicima koji su nas kroz prozore promatrali kako se približavamo izgledalo je kao da stražar privodi dvojicu odbjeglih zatvorenika. A onda je brat izustio : „ Oprostite, ali ja bih još morao natrag na WC.“

 

17:30. Stižemo u ZG. Brat i ja se rastajemo, svatko ide na svoju stranu. On na istok , ja na zapad. Ulazim u auto, sin me grli i pokušavam mu objasniti da ga ne mogu poljubiti zbog herpesa.To i nije najljepša stvar za završetak priče, pa ću nadodati kako je ZG  bio prekriven čarobnim bijelim pahuljama.

 

17:30 – 

To nije tema ove naše današnje emisije.