Zar baš mora biti ova jesen sjetna

kad svelo lišće napušta granje;

zašto zlatna, bar naizgled sretna

spokojno prihvata umiranje.

Odlazi list ko leptir zlatasti

a skoro je mlad pupoljak bio,

pred stope nečije jednom će pasti

ko grešnik što oprost bi htio.

I kesten umite ogoljen, stari

u aleji jednoj sad pustoj i mokroj,

i mjesec žuti čezne i krvari

za zvijezdom nekom dalekoj i tajnoj…

Ja lutam bez tebe sa bolom ispod skuta

skrivenim kao biser u školjki,

kao veteran prepun rana i boljki

što od jedne pokleknu na kraju puta.

Al` ništa ne kunem i nikoga ne kudim

(nije zemlja kriva za list što trune)

čak osmijeh i sreću ja od sebe nudim

i onda kad se oči suzama pune…

A ti blistaš negdje poput ikone svete,

zasljepljuješ smrtne oči zemaljske

i nema te tamo gdje su duše `klete

tražile malo ljepote rajske.

Možda i jesi sretna i nasmijana,

al` ipak zamišljena bar na tren

kad te neka skitnica pijana

vrati u jednu ranu jesen…

Skini sa sebe ponos što nas dijeli

i ogrni se sjećanjem kad si bila sretna,

procvjetaće opet jedan cvijet sveli;

zar baš mora biti ova jesen sjetna.