Zar baš mora biti ova jesen sjetna
kad svelo lišće napušta granje;
zašto zlatna, bar naizgled sretna
spokojno prihvata umiranje.
Odlazi list ko leptir zlatasti
a skoro je mlad pupoljak bio,
pred stope nečije jednom će pasti
ko grešnik što oprost bi htio.
I kesten umite ogoljen, stari
u aleji jednoj sad pustoj i mokroj,
i mjesec žuti čezne i krvari
za zvijezdom nekom dalekoj i tajnoj…
Ja lutam bez tebe sa bolom ispod skuta
skrivenim kao biser u školjki,
kao veteran prepun rana i boljki
što od jedne pokleknu na kraju puta.
Al` ništa ne kunem i nikoga ne kudim
(nije zemlja kriva za list što trune)
čak osmijeh i sreću ja od sebe nudim
i onda kad se oči suzama pune…
A ti blistaš negdje poput ikone svete,
zasljepljuješ smrtne oči zemaljske
i nema te tamo gdje su duše `klete
tražile malo ljepote rajske.
Možda i jesi sretna i nasmijana,
al` ipak zamišljena bar na tren
kad te neka skitnica pijana
vrati u jednu ranu jesen…
Skini sa sebe ponos što nas dijeli
i ogrni se sjećanjem kad si bila sretna,
procvjetaće opet jedan cvijet sveli;
zar baš mora biti ova jesen sjetna.
30/10/2012 at 5:39 pm Permalink
Ja lutam bez tebe sa bolom ispod skuta
skrivenim kao biser u školjki,
kao veteran prepun rana i boljki
što od jedne pokleknu na kraju puta.
Našao si me Sani, da samo znaš kako si me našao. Veliki pozdrav i 🙂 od uha do uha 🙂
30/10/2012 at 7:29 pm Permalink
jako lijepo San, majstorski napisano, rima super, pišeš onako kako ja zamišljam poeziju,stil i forma, sve 5 🙂 pozdrav pajdo !
30/10/2012 at 7:39 pm Permalink
Fantastični stihovi pajdo. Tematika koja ti odgovara, odličan stil, rima…Sve pohvale i počasti nas češće tvojom poezijom.
PP
31/10/2012 at 6:10 am Permalink
Lijepo Sani!
31/10/2012 at 6:39 am Permalink
Odlazi list ko leptir zlatasti
leprša list poput leptira, spušta se polako u jesenskoj koreografiji, lijepa slika
pozdrav