Razmrvljene zvijezde pršte na nebu,
mjesečina razlila se iz visina.
U džepovima promrzle ruke zebu,
a duša još gori od pjesme i vina.

Na usnama drhte zapletene riječi,
orošeno sjetom oko traži dom,
tijelo se bori jer put treba prijeći
dok ima još snage u koraku svom.

Raznose ga neki izgubljeni snovi,
a život sve dalje od njega bježi.
I dok u noći za utjehom plovi,
dan ga pronađe gdje umorno leži.

Nanizani dani u besane noći,
a svako je jutro k’o nova kazna.
Iz vrča sudbine dok sreća se toči,
nekima čaša uvijek bude prazna.