Sedriš se stratumima moje kože,
klancima nestajanja dviju misli.
Trešnjiš pod rebrima
i ozlaćenim grudima.
Bujaš iz dubine pupka
i prelijevaš bedrima.
Od tebe do mene
rana je nemira
i ožiljaka riječima.
Gledaš me kako lebdim
k dnu vlastita zlopaćenja.
Ne bojim se ja niti takva čina.
I u njem’, samo čovjekom se biva.