I jeseni već prohujalo pola, sunce se opire zrakama zadnjim, voće jesensko pojeli sa stola, sve bliže su dani, danima badnjim.
Kategorija > Misaona
božanstvena
moj božanstveni pred jutro slomio je kažiprst svoje desne ruke bez njegovog dodira ugledah čovjeka koji hrani pticu i srče prohladnu krv neba i bi božanstveno
božanstvena basna
moj božanstveni ne pripovijeda evangelus suprotiv ratu već basnu o čovjeku i o zvijeri
božanski temeljac
moj božanstveni naporno je preobraćao sliku svoga lica na kamen i na sol upitah ga kada ja izumrem tko će se s tobom vjeriti moj božanstveni sišao je s uma na zemlju da uzavre temeljac od kamena i od soli i bi dobro
Teorem o solipsizmu
U kanalizacijskom otvoru živi čovjek komorne logike; ponovno ću biti Ja – skupo je prokletstvo, možda ostanem zauvijek western kultura (čitatelju moj dragi, odlučio sam umrijeti) konačište ograničenih dimenzija. Pokušavam uljudno završiti razgovor, copia verborum – preuveličavaš biće jedinkom samoubilačkih kultova, kako si fizički neodređen, um dovodiš do granice ludila satira, satira, večeras neka dama […]
Kada smrt broji korake
S lijeve strane Ti desno ponovno Ti (odjevena u Smrt.) Razgovaram s grobovima jer ne upadaju u riječ – vratimo se na zaključak – improvizacija umiranja ( moje Uvijek, tvoje je Zauvijek) pronašao sam daljinu kroz koju odjekuje fagot, izgubio sam tvoje Zauvijek. S lijeve strane Nitko! (množina našeg bitka: Apsolut) desno ponovno Nitko! Katarza […]
Ličinka
Ana mi je rekla: „Traži milost!“ Nakon sedamnaeste kiše slijepi će uskrsnuti. Bitnost koja upućuje na životni ciklus; ovo su ticala, hladna poruka našoj civilizaciji sinopis po kojem se sve događa. Ana je pronašla milost nakon sedamnaeste kiše Suncu je zadatak prevariti onog koji vidi. Marta mi je rekla: „Budi gospodar!“ Nakon sedamnaeste kiše konkluzije tvrdnji postaju neutemeljene. Gusjenice […]
začeće u kamenu
na pogrešnom nebu me traže moje su dojke stiještene grubim dlanovima berača plodnosti
koraljarka
ako umrem ako ikada umrem prije no što osniježi i more povuče svoje dubine kćeri u oko me svoje pokopaj i odnesi tišini koraljnih šuma gdje su ptice od staklene krvi a bijele trave zapliću vječnost o krošnje bez ruku i bez zlatnih dlanova Karmen, mojoj zlarinskoj kćeri
